4. 6. četvrtak
Ivan:
Već sam deset dana “zaključan” u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Učim kemiju. To je najteži od svih ispita na ovogodišnjoj državnoj maturi. Vidim da je gradivo preopsežno. Kopirao sam stare ispite, dobar dio toga uopće nismo stigli odraditi. Mozak mi kuha od tolike količine informacija. Kemija je sutra. Odlučujem da danas ne idem nikamo, doma ću još jednom proći cijelu skriptu. Namjeravam upisati Medicinski fakultet koji ionako traži prijamni ispit pa se pitam čemu sve ovo. Pogotovo jer su pitanja složena tako da profesori sa sveučilišta ne bi znali odgovoriti na njih. Doista. Oni se specijaliziraju za jednu granu, a od nas se traži da znamo više od njih. Je li to normalno? Dakle, ako završiš kemiju i predaješ na tom fakultetu, moraš znati manje nego na državnoj maturi. Ha?
Ana:
U školi sam. Opet. Pripremam ispit iz politike i gospodarstva. Provodimo u školi po pet, šest sati, rješavamo stare zadatke s mature. Ostalo vrijeme provodim doma, učeći. Tako ću provesti iduća četiri dana. Shvaćam kako nemam baš nikakav društveni život. Matura mi je savršeno nebitna, idem studirati van i već sam položila prijamni. No, po hrvatskim zakonima, ako je nisam položila - kao da nisam završila srednju školu.
5. 6. petak
Ivan:
Dobro sam se naspavao. Pošao sam na ispit iz kemije s pretpostavkom da je sve ovo glupost. Dolazim u zgradu gimnazije, gdje u 9.00 treba početi prvi ispit državne mature. Kakva formalnost. Profesori koje znam četiri godine odjednom kao da su sišli s nekog drugog planeta. Hladnim glasom objašnjavaju kako upisati ime, otvoriti ispitne knjižice. Znači, sustav nas i njih tretira kao idiote. Barem smo ravnopravni... Dobro je, mislim kada otvaram knjižicu. Prvo pitanje, znam. Znači, idemo dalje, raditi. Ispunio sam knjižicu. Nakon 160 minuta izlazim iz zgrade i zovem prijatelje. Smijemo se tipfelerima u zadacima. Od nas se očekuje da znamo sve, a ispiti nisu ni lektorirani. Nije šala - mjerne jedinice su krivo postavljene, a to je ozbiljna stvar. Već vidim u kojem ovo smjeru ide, sve u vezi s maturom. Dolazim kući i rušim se u krevet.
6. 6. - 7. 6., subota i nedjelja
Ivan:
U utorak polažem biologiju. Fotokopirao sam sve dosadašnje ispite. Učim s prijateljicom koja želi upisati agronomiju. Njoj je ovo bitno, meni malo manje. No, ne idemo u istu školu i primjećujemo razlike. Njezini i moji profesori nisu jednako obradili gradivo. Mi smo radili nešto, oni to nisu radili. Pa škole uopće nemaju vremena odraditi sve zadano!
Komentiramo kako se zadaci s mature razlikuju od onih s prijamnih ispita na fakultetima - fakulteti traže razumijevanje, a matura štrebanje. Suludo. Još jedan vikend obilježen podacima. Uglavnom potpuno nepotrebnim podacima.
Foto: Damjan Tadić/CROPIX
8. 6., ponedjeljak
Ana:
Opet prolazim kroz skriptu. Zadnji put. Što bude, bude. Shvaćam da mi u glavu više ništa ne stane. Odustajem. Ručam, odmaram. Još malo učim. Idem leći rano, oko 22 sata. Nema smisla. Okrećem se do 2 ujutro. Nije mi svejedno. Konačno uspijevam zaspati.
9.6., utorak
Ivan:
Biologija. Polažem biologiju. Nije mi presudna pa u nju ulazim pomalo turistički. Opet formalnosti. Osobna iskaznica, barkodovi na ispitnim knjižicama... Ovog puta pod manjim sam stresom pa primjećujem da je profesore strah. Ne žele da negdje zeznemo, na nekoj birokratskoj gluposti. Gledam ljude koji, poput mene, polažu ispit. Psihički su ubijeni.
Ana:
Budim se u 7. Ruke mi se tresu. Prvi ispit mature. Politika i gospodarstvo. Dolazim pred školu i vidim da je svima isto. Dajem osobnu iskaznicu. Kako je sve ovo formalno! Profesorica nešto govori, no malo je slušam. Pokušavam duboko disati kako bih se smirila. Tu je 60 pitanja. Pokušavam ih riješiti, no shvaćam da sam čak 15 ostavila prazno. Kako, ako sam rješavajući prošlogodišnje testove imala tek 3, 4 u koje nisam bila sigurna? Panika! Čekaj malo, od cijelog predmeta 80 posto pitanja je iz Ustava? Znači da baš ništa nisam radila nego samo naučila Ustav napamet odlično bih prošla... Besmisleno. Odjednom, prijatelju iz razreda počinje curiti krv iz nosa! Stres ga je dotukao! Strašno...
Izlazim iz ispitne prostorije. Zovem mamu. “Ljubavi, kako je prošlo”. Nemam snage ništa joj reći. Jedva izgovaram - mama, dolazim, idem leći. Bacam se na kauč i nakon pet minuta spavam, toliko čvrsto da me mama ne može satima probuditi. Budim se, jedem nekoliko badema - prvi obrok danas - i odlazim u krevet.
10.6. - 14. 6., srijeda - nedjelja
Ivan:
Bacam se na fiziku. Polažem je u petak. U dva dana moram iz glave izbaciti sve što sam naučio o kemiji i biologiji, a ubaciti sve o fizici. Kako!? Sustav pada. Onaj u glavi. Ne ide dobro. Učim danima, no kada dođe do ispita svaki odgovor mi je i točan i netočan. Sve mi je logično. Vidim da me stres dotukao. Ne znam ništa. Na kraju, bolje riješim laganiji dio nego drugu, težu knjižicu. Smiješno.
Ana:
Upalio mi se umnjak. Strašno boli. Odlazim zubaru i daje mi antibiotik. Kaže da ću u ponedjeljak morati na vađenje. Dvije osmice. Super, sad još i to! A tog istog ponedjeljka popodne moram na put, jer idem na faks u stranu zemlju, a Hrvatska nema konzulat. Moram izvaditi vizu. U srijedu je esej iz hrvatskog jezika. Kako sve to izvesti?! Ništa, idem učiti kao da je esej u ponedjeljak. Svjesna sam da sam u ponedjeljak neupotrebljiva.
U međuvremenu, stiže mi punih 25 dojava o tome što bi moglo biti na eseju. Cijela lektira! Super, hvala... Srećom pa sam sve pročitala. Ipak...
15.6., ponedjeljak
Ana:
Izvadili mi dvije osmice. Izvadila i vizu. Kako, ne znam. Nisam sudjelovala. Razmišljam samo o eseju.
16.6., utorak
Ana:
Bolje sam. Učim do ponoći, sutra je esej. Onda odlučujem otići na spavanje. Četrdeset minuta kasnije zvoni mi mobitel. Prijatelj. “Esej je otkazan”. Ma daj! Spuštam slušalicu, ne vjerujem mu. Ne da mi se to sad. Ipak, nemam mira. Spajam se na Facebook. Svi bruje - otkazano! Idem na stranice Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO). Otkazano, objavljeno u 00:53. Postanistudent.hr - otkazano. Nešto se događa. Dobro, otkazano. Idem na piće s prijateljicama, dosta mi je svega.
17.6., srijeda
Ana:
Znači, danas nema eseja. Kad će? Aha, sutra! OK, ponavljam.
18. 6., četvrtak
Ivan i Ana:
Ne! Od svih dojava koje su stigle, nijedna nije bila točna! Tema eseja je “Ranko Marinković: Zagrljaj - usporedi dvije moderne”. Pa svi ćemo pasti! Ne zato jer ne znamo, nego jer je to jedino djelo iz književnosti za koje ne postoji službena hrvatska interpretacija! Što napisati!
Ana:
Umirem! Pa neću ni dvojku dobiti! Najgore moguće... Odjednom, koordinator, ništa mirniji od nas, kaže: učinite olovkom crtu od donjeg lijevog prema gornjem desnom kutu. Pitanje se poništava. Što se događa? Aha, ukradeno je, saznalo se na internetu što će biti tema eseja. UF! Možda još ima šanse za nas... Nova tema. Werther i Stranai. Tog nije bilo u dojavama... Ipak, bolje je nego Zagrljaj. Uspjet ću!
Ivan:
Čekaj malo, treba prekrižiti pitanje i na tom se papiru potpisati? Kakvog to ima smisla? Pa svi su listići anonimni kako profesori ne bi znali tko je što pisao. Zašto se sad potpisujem? Ma dobro, kao da je to najgluplje dosad...
Foto: Damjan Tadić/CROPIX
19. 6., petak
Ana i Ivan:
Engleski! Konačno malo mira... Znamo ga savršeno. No, drugima nije tako lako. Zadaci su koncipirani na međunarodni način i ako si engleski jezik učio samo u školi, nema šanse da se susretneš s takvim tipom zadatka. Da stvar bude gora, nekima CD s ispita “Slušanje” preskače.
20. - 21. 6 , subota - nedjelja
Ana i Ivan:
Idemo van! Dosta nam je svega. Prošvikat ćemo ako ovako nastavimo. Uči, pa zaboravi naučeno da bi mogao učiti drugo. Glave nam kuhaju! Ipak, na internetu pratimo sve što se događa u vezi s maturom. Optužuju maturante iz Zagreba, a pogotovo iz privatnih škola, da sve znaju unaprijed i da im profesori pomažu. Kakva laž i nepravda!
22. 6., ponedjeljak
Ana i Ivan:
Polažemo matematiku.
Ana:
Polažem nižu razinu. No oboje smo odlični matematičari. Nema stresa.
Foto: Damjan Tadić/CROPIX
23.6., utorak
Ivan:
Živim na Kustošiji. InMusic festival je u punom zamahu. Slušam ga s balkona. Plače mi se jer nisam tamo. Kad će uopće ispit iz hrvatskog? U petak?! Nigdje nema nikakve informacije...
25.6., četvrtak
Ivan:
Učim s ekipom. Vježbamo po starim maturama. Sad smo već iskusni i znamo kakav je ovo pakao.
Ana:
Zapravo, više nas boli briga za sve. Postalo je prenaporno i odustali smo. Sada samo jedva čekam da ovo prođe. Ionako fakultetima ova matura ništa ne znači. Čemu cijeli taj stres?
Ivan i Ana:
Slušamo priče prijatelja čije su maturalne večere otkazane jer su neki ispiti otkazani. Neki otkazuju putovanja. NCVVO će navodno nadoknaditi troškove. Stvarno?
26.6., petak
Ana i Ivan:
Gotovo je! Kako je bilo, bilo. Sad čekamo rezultate. Odosmo se družiti s prijateljima. Ako želite naš savjet, dragi stvaratelji ovog sustava, počnite vjerovati maturantima da je ovo stvarno jako, jako teško. Nemojte se čuditi što pitanja cure ako među koordinatore stavljate studente, a ne profesore. Drugo, fakulteti uopće ne priznaju rezultate mature! Ili eventualno 15-20 posto. Traže prijamni ispit. Zašto se ne dogovorite? Neka svaki dekan kaže što želi od budućeg studenta. Ovako nema smisla! I neka se piše jedna razina. Ili vratite prijamne ispite. Shvatite da smo samo djeca. Ne tražite od nas toliko detalja, nego ono što je stvarno potrebno. Nemojte nam odmagati ako već ne želite pomoći!
TREĆA MATURANTICA Matura više nije ispit zrelosti, nego tek snalažljivosti i sreće
Posljednjih dana u Hrvatskoj kruže svakakvi skandali vezani uz ovogodišnju državnu maturu. Od ukradenih ispita do odgađanja datuma pisanja matura i curenja informacija. Svaki hrvatski maturant se već tjednima i mjesecima priprema za maturu, a neki i za prijemne.
Osobno, u životu nisam doživjela ovakav stres, a posebice zadnjih par dana.
Foto: Damjan Tadić/CROPIX
Uhodan sustav? Kako da ne
Donedavno smo za sve trebali dobiti dopuštenje od roditelja, nastavnika i sl., a sada je na nama odluka koja će nam promijeniti život i daljnje školovanje. Moramo odabrati fakultet i za njega ispuniti sve kriterije koji su nam priloženi, od matura do prijemnih. Matura bi trebala biti već “uhodan” sustav, ali sve dosad je pokazalo da će nam trebati još puno godina da to usavršimo do kraja.
Razumijem da NCVVO nije kriv zbog krađa ispita u Puli, ali za neinformiranje ispitnih koordinatora i dežurnih nastavnika ne mogu kriviti nikoga drugoga osim samih sebe. Za curenje informacija o eseju iz engleskog također nisu krivi učenici, nego netko iz NCVVO- a od kojeg su informacije i procurile.
Snađi se, brate mili
Državna matura se isprva pokazala kao najpošteniji način za upis na željeni fakultet, ali to definitivno više nije. Ovo nije ispit zrelosti, već ispit snalažljivosti i sreće.
Neke mature se pišu predugo dok se neke pišu prekratko i učenici ne stignu završiti predviđeni zadatak. Umjesto da nam ovo stresno razdoblje pokušaju olakšati, oni rade sve samo ne to. Imam osjećaj da maturanti uvijek sve saznaju u zadnji čas pa kako se tko snađe. Brine me kako će ovo sve završiti jer su već sada produženi rokovi pisanja matura i učenici koji kasnije polažu i prijemni nemaju vrijeme na koje su računali jer su se neke mature odlučile odgoditi i premjestiti.
Nadam se da će moja generacija biti zadnja koja će polagati ovakvu državnu maturu jer nikome ne želim da proživljava ovakav stres i osjećaj nekontrole.
ČETVRTA MATURANTICA Kako su svi mogli imati pitanja za test o kojemu ovisi naše buduće obrazovanje
Probudila me iritantna zvonjava mobitela. Pogledala sam na sat i nije mi bilo jasno zašto bi me netko zvao tako rano ujutro. “Jesi li vidjela što je bilo?!” histerično me upitala prijateljica. “Otvori stranicu NCVVO-a, brzo!” U panici sam pogledala novosti na stranici i pročitala da je esej iz hrvatskog jezika odgođen. Nakon kratke rasprave, ipak smo odlučile otići do škole i provjeriti je li to doista tako.
Kada smo došle tamo, već se puno maturanata bilo okupilo ispred škole. Od učenika do profesora, svi su ljutito raspravljali o tome da je test odgođen svega nekoliko sati prije njegova održavanja. Postavilo se pitanje kada ćemo završiti s maturama jer su, pomaknuvši esej na drugi dan, izgubili termin za drugi dio ispita hrvatskog jezika. Čak je bilo nagađanja da će se i test i esej pisati sutradan. Druga opcija koju smo smislili bila je pisanje ispita nakon 23. lipnja. Naime, tada smo trebali bit gotovi i, konačno, slobodni.
Djeco, imamo lopova
Od planova za posao, more i putovanja do nastavka učenja za prijemne ispite, sve je postalo upitno. Zanimalo nas je i zašto je došlo do odgode. Svi smo mislili da je razlog tome točnost jedne od brojnih dojava o temi eseja koje su kružile internetom: usporedni esej “Patnja mladog Werthera” i “Praha”, interpretativni esej “Ruke”...
Oko podneva smo dobili informaciju da je drugi dio ispita iz hrvatskog jezika odgođen za čak osam dana te da je razlog krađa eseja u jednoj srednjoj školi u Puli. Osim što je to učenicima predstavljalo problem jer im se miješalo u planove, i neke su se institucije trebale prilagoditi novonastaloj situaciji jer su se neki prijemni trebali pisati taj dan.
Svi smo se složili da se ovakve stvari ne javljaju usred noći na dan ispita jer su nam time potratili cijeli dan. Nije mi bilo jasno kako NCVVO nije bio u mogućnosti ranije objaviti da su ispiti ukradeni i da će se esej odgoditi, iako se za ovaj incident znalo dan ranije.
Budući da mi nije bilo svejedno koju ću ocjenu dobiti (jer to je ipak test koji odlučuje o nastavku moje budućnosti), ponovila sam isti proces kao i dan ranije: prelistala sam skrpte, ponovila sva propisana djela za eseje, namjestila budilicu i otišla rano spavati.
Drugi dan sam se probudila i odmah strepeći provjerila da se opet slučajno nešto nije dogodilo. Pitajući se koju ćemo temu na kraju dobiti i jesu li dojave bile istinite, došla sam na maturu pomalo uplašena.
Pik, puj, ne vrijedi
Otvorila sam sigurnosnu vrećicu s ispitnim materijalima i dok sam prelistavala ispitnu knjižicu (radi provjere jesu li sve stranice otisnute), vidjela sam da je tema eseja interpretativni esej “Zagrljaj”. Profsori su nas upozorili da će se smjernice mijenjati zbog izvanredne situacije. Dok su profesori čitali upute za pristupanje eseju, dostavljani su nam novi esejski zadaci. Rečeno nam je da prekrižimo stari zadatak i potpišemo se kraj njega kako bi novi zadatak postao važeći. Bila sam začuđena načinom na koji je NCVVO neprofesionalno riješio problem, i to svega deset minuta prije ispita. Napisala sam esej i otišla kući ponavljati engleski za idući dan.
Dan kasnije, došla sam pisati test miseći kako sve prolazi bez komplikacija. Iako je test zahtjevao puno koncentracije, izašla sam zadovoljna jer sam smatrala da sam ga dobro riješila. Tek kasnije drugi maturanti su mi rekli da je tema eseja više razine engleskog jezika bila unaprijed poznata.
Ne razumijem kako je cijela generacija imala pristup pitanjima za test o kojem ovisi nastavak našeg obrazovanja. Koji je profesor dovoljno hrabar da dijeli povlaštene informacije, a “navodno” je širenje takvih informacija kažnjivo otkazom? Je li razlog ovom ponašanju pokušaj nekog profesora da učini djeci uslugu ili pokušaj sabotaže provođenja državne mature - nije na meni da otkrijem. Unatoč tomu, mislim da ovakvo neodgovorno ponašanje nije na razini osobe koja je odgovorna za sudbinu 35.000 mladih ljudi koji se užasavaju od same pomisli na ovako važan ispit.
Kao rješenje ovog problema, NCVVO je obećao da se esej neće ponavljati jer to maturantima predstavlja stres, ali će se svaki uradak “dvostruko provjeravati dodatnim kriterijima analize forme, sadržaja i autentičnosti”. Što to točno znači, nikome nije jasno. Teško je naći objektivan način za odrediti je li nešto doista autentično. Od toliko maturanata, kako mogu biti sigurni da neće oštetiti nekog nedužnog maturanta koji nije ni znao za temu eseja.
Nije u gradivu? Ups...
U utorak sam pristupila višoj razini ispita iz matematike, koji većini pristupnika predstavlja najveći problem. Marljivo sam učila za njega jer mi je matematika potrebna za upis na fakultet. Za njega sam učila najduže i dan ranije od stresa nisam mogla normalno spavati. Došla sam nervozna i pomalo neispavana. Ispit je proveden bez poteškoća, osim žalbi nekolicine učenika i profesora na zadnji zadatak, koji “nije dio srednjoškolskog gradiva”. U petak sam pisala posljednji ispit, višu razinu hrvatskog jezika, koji je po težini konkurirao proteklim godinama. Svi smo došli izrazito napeti, jer ovaj ispit od svih obaveznih ispita na državnoj maturi obuhvaća najopsežnije gradivo. Osamdeset minuta rješavanja testa od osamdeset pitanja provela sam u borbi s vremenom.
Nakon ispita izašla sam iz škole, napokon smirena, shvativši da je konačno gotovo s maturom. Sve što je sada preostalo je čekati rezultate u miru i, nadam se, upisati željeni fakultet.