Don Ivan Grubišić odlazi u crkvenu mirovinu, čime donekle prestaje njegov pastoralni rad, ali ne i njegovo komentiranje i aktivno sudjelovanje u društvenoj i političkoj stvarnosti Hrvatske. Svećenik i sociolog koji redovito progovara kritički o negativnostima u hrvatskom društvu i Katoličkoj crkvi, prema svemu sudeći, svoj će Savez za građansku i etičku Hrvatsku učiniti dijelom političkih snaga “trećeg puta” koji će objedinjeni izaći na izbore. Grubišić ne odustaje od stava kako Hrvatska treba “korjenite promjene”:
- Smatram da se Hrvatska i nakon 20 godina proklamirane demokracije nalazi na početku formiranja pravednog društva i pravne države. Dovoljno je reći da svi naši dosadašnji izbori nisu bili legalni i legitimni jer nisu podrazumijevali transparentan popis birača, bez kojega je nemoguće imati temeljni parametar koliko je koja stranka dobila glasova. Nije riječ o propustu, nego o svjesnom činu stranaka koje su vodile Hrvatsku. To je pravi izborni inženjering. Neke procjene govore o čak 700.000 onih koji glasaju, a nisu građani Hrvatske. Zbog toga se ne može govoriti o demokratskim izborima u Hrvatskoj.
Rekli ste da je Savez za građansku i etičku Hrvatsku ipak odlučio izaći na izbore...
- Trenutačno vodimo pregovore o objedinjavanju Saveza s drugim građanskim inicijativama. Mnogo toga trebalo bi biti jasnije nakon sastanka koji ćemo održati u drugoj polovici kolovoza, i na kojemu bismo trebali odlučiti kako ćemo formirati liste. Već sam nekoliko puta rekao da taj “treći put” može uspjeti samo ujedinjen. Savez inzistira na tome da sve snage prihvate devet točaka za korjenite promjene koje smo već prezentirali. Već sam rekao - ako bude potrebno, kandidirat ću se na listi, ali političke funkcije me ne zanimaju.
Koliko, realno, takva lista ima izgleda za uspjeh?
- Moram biti iskren i reći da su ljudi koji su mi dosad prišli, da se izrazim sportskim rječnikom, uglavnom “navijači”, a ne “igrači”. Njima se svidio program Saveza ili moje ideje, ali kada bismo od ovih ljudi sastavljali vladu, bila bi gora od postojeće. Tu postoji dobra volja, ali ona nije dostatna.
Zar vas to ne obeshrabruje?
- Ne obeshrabruje, samo sam realan. U Hrvatskoj vlada stanje kojim su ljudi nezadovoljni, a kroz političke stranke nemoguće je napraviti korjenite promjene, bez kojih ova zemlja nema budućnosti. To je moje uvjerenje i ja želim dati prilog tim promjenama.
Mediji su dosta pisali o vašem odlasku u crkvenu mirovinu.
- Mirovina za mene nije stanje mirovanja, nego vrijeme za drugačiju vrstu rada. Dok mogu umno i fizički funkcionirati, pojavljivat ću se u javnosti i baviti društvenim pitanjima. Također, želim dovršiti više knjiga, na kojima sam počeo raditi. Jedna je zbirka mojih propovijedi, a druga autobiografska, koja će nositi naslov “Močvara s mirisom tamjana”, koja, prema mojem mišljenju, dobro ocrtava stanje u kojem se nalazimo.
Hoće li vam nedostajati pastoralni rad?
Da. Dosta sam se “lomio” oko toga hoću li od nadbiskupa tražiti odlazak u mirovinu ili ostanak u svojoj župi Sv. Roka. Biti svećenik nije profesija, nego zvanje i vrlo će mi nedostajati nedjeljni susreti s vjernicima. Ovu sam župu širio devet puta i to, uglavnom, za vrijeme komunizma. Kada sam došao 1975., počinjali smo s dvadesetak ljudi koji su dolazili ilegalno, a sada mi na tri nedjeljne mise dođe oko 1000 ljudi. Riječ je, uglavnom, o školovanoj populaciji. Znam da je velik broj profesora i intelektualaca, koji su prije išli na mise don Ivana Cvitanovića ili fra Špire Marasovića, počeo dolaziti na moje mise.
Što ih privlači? Intelektualizam u propovijedima?
- Ne. Isključivo duhovni sadržaj, prezentiran na suvremen način. Moje propovijedi su konkretne i govore o problemima u kojima se ljudi danas nalaze, sagledane kroz prizmu biblijskog čitanja. Ja se za svoje propovijedi pripremam cijeli tjedan. Moj profesor Esad Ćimić s Filozofskog fakulteta u Zadru svojedobno mi je rekao kako sam odabrao najbolju kombinaciju studija - teologiju, filozofiju i sociologiju. Teologija i filozofija daju mi dublji uvid, a sociologija me “prizemljuje”, prisiljava me uzeti u obzir i društvene čimbenike. Mislim da mi ta širina obrazovanja pomaže u pripremanju propovijedi.
Možete li navesti neke ljude koji su imali utjecaj na vašu intelektualnu formaciju?
- Uglavnom je riječ o profesorima koji su mi predavali. Na zagrebačkom Katoličko-bogoslovnom fakultetu to su bili Tomislav Šagi-Bunić, Bonaventura Duda i Stjepan Bakšić. U Zadru, osim Ćimića, na mene je svojim rradovima vrlo utjecao Đuro Šušnjić. Njih dvojica su me naučili kako se može biti tolerantan i voditi dijalog s onima drugačijeg svjetonazora.
Spomenuli ste svećenički poziv. Kako ste došli do njega?
- Oca i brata ubili su mi partizani. Odrastao sam u siromašnoj obitelji. Sjećam se kako sam kao maleni dječak išao u Dicmo i doslovno prosio za hranu kako bismo mogli preživjeti. Majka je šivala i izrađivala opanke, pokušavala prehraniti mene i stariju braću. Lokalni župnik predložio je majci da me pošalje u sjemenište - ne znam zašto, vidio je nešto u meni - i rekao joj da ne brine za novac za školarinu. Tako sam završio u sjemeništu, a školovanje mi je plaćala biskupija. Tijekom gimnazije svirao sam orgulje, to sam činio i kasnije kada sam postao bogoslov u Zagrebu, svirao sam čak nekoliko puta i u katedrali.
Jeste li imali, kako se kaže, “krizu poziva”?
- Negdje na trećoj godini teologije sam se zaljubio, i tada sam namjeravao napustiti fakultet, upisati nešto drugo i oženiti se. Nakon razgovora s duhovnikom odustao sam i odlučio ostati. Uoči samog zaređenja imao sam još jednu krizu, bojao sam se da neću moći biti dovoljno dobar svećenik. Međutim, još jedan razgovor s duhovnikom riješio je i te dvojbe. Moje svećeništvo učvrstila je zaljubljenost u povijesnu osobu Isusa iz Nazareta. Isusu vjerujem i danas, kao i onda, i ja sam, prije svega, kršćanin.