Na staroj i trošnoj farmi Imunološkog zavoda od 75 tisuća kvadrata u Brezju kod Samobora nekad smo imali 120 konja, a danas ih je ostalo samo 32. Staja je sad preživjela i stečaj, a naši konji i dalje ‘rade svoj posao’. Evo, nekidan je u Makarskoj od protutijela koje je proizvela jedna naša kobila Hitna spasila psa Gorske službe spašavanja od sigurne smrti nakon ugriza zmije. Protutijela se proizvode tako da konjima dajemo injekcije sa zmijskim otrovom, jer konjska krv služi kao reagens za mikrobiološka testiranja u laboratorijima. Zato na farmi imamo i 230 zmija - govori veterinar Hrvoje Šindler iz Odjela za preradu plazme.
Kaotični potezi
Do danas nije jasno zašto je donesena odluka da se riješe konja. To je samo jedan u nizu kaotičnih poteza donesenih, a opozvanih, u Imunološkom zavodu koji su doveli do kolapsa. Šindler se prisjeća. - Jedne subote u veljači 2008. rekli su nam: morate odvesti konje jer u ponedjeljak dolaze bageri i počinje gradnja nove tvornice. Iznajmili su nam prostor u Zlatar Bistrici.
Tamo smo proveli četiri godine. A onda su nas opet navrat-nanos vratili u Brezje. Rekli su: sve treba riješiti, 24 konja treba pobiti u dva tjedna, ostaviti sve čisto. Kada je mesar stavljao križ na tih pet konja, meni je suza suzu tjerala, naših pet najboljih konja otišlo je u klaonicu… A onda se digla medijska kampanja i akcija je stopirana. Ali mojih pet je nepovratno otišlo.
Četiri godine bili su na unajmljenoj adresi. Bageri nisu stigli. Ni 2008. niti narednih godina. Ta je promašena odluka, ovaj put direktora Darka Dvornika, koštala više od pola milijuna kuna u ime najma. A trebalo bi pripojiti i desetke tisuća kuna putnih troškova do Zlatar Bistrice. Životinje su poslovno lutanje platile glavom, a za tu pogrešku nitko nije odgovarao.
Samo premještanje bilo je na rubu pameti. Imunološki zavod uopće nije mogao dobiti ni lokacijsku ni građevinsku dozvolu u Brezju - tamo se, naime, vodi spor oko povrata konfiscirane imovine. Na toj je farmi divna, ali devastirana kurija, proglašena kulturnim dobrom. A na kulturnom dobru ne grade se tvornice! Direktor je to morao znati, ali je svejedno seljakao zaposlenike. U projekt je, tvrde kritičari, ulupano 15 milijuna kuna. Ubojstvo konja i smanjivanje farme trebalo je popraviti bilancu. Zalud.
Premda se može činiti minornom u ukupnom dugu Imunološkog zavoda od 66 milijuna kuna, ova priča zorno ilustrira kako su propast Zavoda odredile neodgovornost i bezglave odluke koje je nemoguće logički i poslovno opravdati.
Kaos traje punih 20 godina. Recimo, lani je započeta obnova centralne zgrade Imunološkog zavoda u Rockefellerovoj; dva mjeseca prije uskraćivanja dozvole Agencije za lijekove srušena je međukatna konstrukcija, premda je već godinama apsolutno svima jasno da tamo proizvodnja uopće nije moguća ni dopuštena po suvremenim standardima.
Ultramoderan centar
Nije li to bacanje novca kroz prozor, pitam Davorina Gajnika, direktora u odlasku koji se sam proglasio grobarom Imunološkog zavoda.
- Na neki način je, ali trebalo se nešto raditi… - odgovorit će lakonski Gajnik.
Treba jako puno mašte da se na zemljištu u Brezju zamisli ultramoderan centar, gdje se trebao preseliti kompletni Imunološki zavod, o kakvom su sanjali direktori. Ali, o projektu se moglo samo to: sanjati, jer je bio megalomanski, bez realne podloge u prihodima - procijenjen na 120 milijuna eura.
- Nismo mi imali otpor prema preseljenju, već dugo smo svjesni da u Rockefellerovoj više ne možemo. Virusna i bakterijska proizvodnja ne mogu biti u centru grada, pogotovo ne pored zarazne i plućne bolnice. Naša proizvodnja, pojednostavljeno rečeno, traži prostor oblikovan poput atletske staze, da bi se osigurala sterilnost i u svakoj fazi išlo naprijed, bez vraćanja i križanja puteva. To u Rockefellerovoj nije moguće. Naš svaki segment proizvodnje košta desetke milijuna eura. A svakom treba minimalno pet godina da profunkcionira u novim okolnostima, ako promijenite tehnologiju onda i deset. Plan restrukturiranja bio je jako ambiciozan, htjelo se spasiti sve. Po meni su virusi najzdraviji dio Zavoda koji može biti profitaliban - govori Maja Lang Balija, voditeljica Odsjeka za pokusne životinje.
Neodgovorni potezi
Osim adrese, Zavod je godinama bio na udaru rokfellerovske potrošnje: trošili su se novci za projekte od kojih se odustajalo, na cjepiva koja se nisu prodavala, opremu, istraživanja… Ništa od toga nije privedeno svrsi.
Neodgovorne poteze nemoguće je uopće pobrojati. Zadnji u nizu je kupnja kapitalne opreme za potrebe prerade plazme koja je napravljena u Kini po specijalnoj narudžbi. Naručena je i plaćena 900.000 dolara, iako je sve upućivalo da će proizvodnja biti zabranjena. Sada stoji u skladištu u Brezju...
Malo dalji korak u prošlost otkrit će da je Uprava, kako se vidi iz obimne dokumentacije Srećka Sladoljeva, tadašnjeg člana Nadzornog odbora, trošila šakom i kapom: komad aluminijskog lima za rampu, koji u dućanima košta nekoliko stotina kuna, plaćao se 4502 kune. Šef tehničke službe dobio je 2008. otkaz, ne zbog krađe nego zato što je na nju upozoravao - brtve od 120 kuna nabavljale su se po cijeni od 2867 kuna u Alatnici Runjić. Kupovala se zaštitna odjeća u Gornjem Laduču po dvostruko višoj cijeni, pa onda i hladne, krute i teške zimske jakne nepostojanih boja plaćale su se sedam puta skuplje, pomoćnik direktora po skupe WC poklopce odlazio je u ABC Interijer…
Još 1998. Imunološki zavod izgubio je licencu WHO, time i šansu za izvoz, ali i 20-ak milijuna kuna vrijednih cjepiva koje nije mogao prodati. Izgubili su i spor s distributerom InterWax i morali su platiti tri milijuna dolara odštete, a odvjetničkom društvu Lazare Potter Giacovac and Kranjac za zastupanje dva milijuna kuna.
O aferi Novartis puno se pisalo - koštala je Zavod 140 milijuna kuna…
Direktor u odlasku Davorin Gajnik otkrio je da je potkradanje bilo dvosmjerno. Ustvrdio je da su zaposlenici krali sve što im je dopalo po ruku: što god je donio, nestalo je, “donesem kabel za struju, nestane… Krali su i komade bakrene cijevi u prostoriji koja je pod šifrom.”
A ceh takvoga gospodarenja je ogroman: ukupni kapital Imunološkog zavoda vrijedan je 85,6 milijuna kuna, ali 50 posto kapitala pojeli su gubici. Sedamdeset posto proizvodnje je ugašeno, ostala je tek proizvodnja dvaju virusnih cjepiva i antitoksina. Dionice koje su zaposlenici nekoć kupovali po 380 kuna da bi u zenitu skočile na burzi na 900 kuna i zadržale se postojano na 850, danas su srezane na 38 kuna. U bilanci su lani imali 40 milijuna kuna gubitaka.
U srpnju 2012. tvrtka je nakratko spašena: isplaćen im je sanacijski kredit od 43,3 milijuna kuna. Tim su novcem isplaćene plaće i zaostaci, pokriveni kratkoročni krediti. Ostala su dva nepodmirena kredita: jedan od šest, drugi od 40 milijuna kuna. Zbrinuto je 108 zaposlenika. Ta je injekcija nakratko urodila plodom: u prvih šest mjeseci 2013. Zavod je poslovao s dobiti od 1,5 milijuna kuna.
A onda je zadnji čavao u lijes zabila Agencija za lijekove i medicinske proizvode u kolovozu prošle godine, uskrativši im dozvolu za proizvodnju lijekova iz ljudske krvi ili plazme i seruma životinjskog podrijetla. Prihodi od te vrste lijekova iznosili su 2012. godine 43,6 milijuna kuna - 79 posto ukupnog prihoda.
(...)