Matematika je neumoljiva. Muškarci se žene stariji, a umiru mlađi. To znači da djeca starijih roditelja odrastaju uglavnom bez očeva. Moj otac je umro kad sam ja imao jedanaest godina. Kad sam kao mali izlazio van i družio se s drugom djecom, prvo bi ih pitao je li im živ otac. Mislim da se razvije neko posebno drugarstvo među onima koji su rano izgubili očeve. U to sam se uvjerio čim je moj otac umro. Odmah sam se uspio sprijateljiti s dječakom koji me ranije izrazito mrzio. Dan nakon što je moj otac umro, taj dječak, Mladen, i ja stajali smo u dvorištu iza kuće i šutali kamenje.
“Sada smo ti i ja postali isti”, rekao mi je.
“Kako to misliš?”
“Moj tata je umro kad je meni bilo tri godine. Sad ćeš vidjeti kako je to kad nemaš tatu.”
Činilo se da mu je bilo drago što sada ima prijatelja slične sudbine. Iako ja ne mogu reći da bi me veselilo kad bih ustanovio da je još nekome umro otac, ipak bih osjetio neku bliskost s onima kojima se to dogodilo.
Isto to zanimanje ponio sam sa sobom i u literarni svijet, gdje sam se počeo zanimati za pisce koji su ostali bez očeva u ranoj dobi. Moj prijatelj Bill Cobb izgubio je oca u četvrtoj godini. Prvi njegov roman počinje slikom očeva uha ukiseljenog u staklenki, za sjećanje - lijepa i makabrična slika. Mislim da taj prizor opisuje senzibilitet mnogih od nas, bez obzira radilo se o muškarcima ili o ženama, u tom našem nimalo ekskluzivnom klubu, tom društvu mrtvih očeva. Jedna moja prijateljica, Madelon Sprengnether, u svojoj knjizi “Crying at the Movies” opisuje trenutak u kojem je zakoračila u zrelo dobro. Gledala je kako joj se otac davi u rijeci Mississippi. Okliznuo se na pjeskovitom otočiću pazeći na svog sina, pao u vodu, struja ga je podvukla pod površinu i na Madelonin užas, više nije isplivao. Kad sam bio kod nje u posjeti, slušala je Mahlera, neke od njegovih najtužnijih komada. “Ti zbilja znaš odabrati glazbu za dobro raspoloženje”, rekao sam joj. Samo se osmijehnula. “Volim tugovanje, čini mi se da je to lijepo”, odgovorila je. Složio sam se s njom, iako mi je to bilo prilično čudno. Oni duboki i teški tonovi činili su nešto čudno i mom umu također. Ipak, vjerojatno bi bilo pretjerano tvrditi da u tuzi znaju uživati samo oni koji su rano izgubili očeve.
Na određenoj razini, kad sam se družio s prijateljima koji su izgubili očeve, imao sam osjećaj da se nalazim među djecom koja su se igrala bez nadzora. Jer, onaj supervizor koji je gradio naš superego više nije postojao. Dakako, i dalje je bio prisutan, kao neka vrsta duha koji je znao biti i vrlo neugodan.
Moguće je da sam se u trenucima straha priklanjao uz taj superego, kao da ću tako dobiti onu sigurnost uz oca kao svog zaštitnika. Na to se kalemila i moja vjera u Boga, tako da sam se u trenucima straha molio Bogu, iako sam u trenucima miline i zadovljstva Boga izbjegavao. Moj je otac umro na takav način da je to samo ojačalo i moje strahove i moju vjeru. Strah od Boga početak je mudrosti, kaže Biblija, no kad sam vidio svog oca kako umire, to me ispunilo dodatnom strepnjom. Poželio sam nadrasti sam čin umiranja.
U ponoć 6. veljače 1968. moj brat i ja smo prestravljeno vrisnuli kad smo vidjeli kako je našem ocu procurila krv iz nosa nakon srčanog napada. A kad smo osjetili da više nema pulsa ni na njegovoj ruci, ni na vratu, ni nakon luđačkih molitvi Bogu da ga spasi, zastali smo, gotovo iznenađeni da smo sami ostali živi. “Što sad?”, upitao sam brata. A moj brat Ivo gledao je u mene kao da ne shvaća da se život mora dalje nekako nastaviti. Nekoliko trenutaka obojica smo bili mirni, jer smo na neki čudan način osjetili rasterećenost. Dakle, i kad se dogodi nešto zaista strašno, i to se može preživjeti. Vrlo brzo obojica smo počeli plakati i moliti, a kad sam kasnije pokušao leći u krevet, cijeli sam se tresao (iako je tome možda bila uzrok i hladnoća. Nisam siguran da smo se sjetili potpaliti peći).
Rodbina i prijatelji koji su došli odati počast mom mrtvom ocu čije je tijelo bilo položeno na stolu u dnevnoj sobi gledali su me suosjećajno i milovali po glavi. Nikad nije nitko prema meni pokazao toliko ljubavi kao tada. Pobjegao sam od svih njih van, u dvorište i tamo iznenada osjetio kako sam postao slobodan. Tko će me sada zaustaviti? Mogao sam kamo god sam htio, čak i činiti sve ono što se ne bi smjelo. Nije više bilo oca da me dohvati (a on je vjerovao u onu biblijsku, da je batina u raju izrasla), niti da me kazni. A svi ovi koji su preostali više nisu bili važni. Tko me još mogao kazniti? Majka? Dakako, ali ona je bila puno blaža i uglavnom vrlo cinična, tako da nije bilo osobito važno ni kad bi rekla nešto vrlo loše. Na to sam se bio navikao. Ona bi me šamarala samo riječima, nikada rukom. A od riječi nikad nije bilo modrica, tek pokoja nedoumica.
Vratio sam se tada u kuću, da nastavim žalovanje, ali sam već imao tu svoju tajnu, to da sam na nekoj razini, van sveg tog užasa, na neki način bio zadovoljan. No, to nije potrajalo dugo. Javio se strah. Kako ćemo sada dalje živjeti? Hoćemo li biti siromašni? Hoće li biti dovoljno za jesti? Ta su se pitanja nizala jedno za drugim. Tko će preuzeti očev posao izrade drvenih klompi? I dok je tata bio živ, meso se kod nas jelo jednom tjedno, a ostale dane guste juhe od povrća, crni kruh i jaja.
Moj brat i ja smo među drugom djecom u gradu bili poznati po tome da smo se dobro tukli. Gotovo smo se svaki dan ili tukli šakama ili hrvali. Bilo je to poput sporta, više kao odmjeravanje snage i vještine, iako je bilo i sukoba oko nekih načela ili pitanja pravde (kad bih vidio da netko muči mačku, odmah bih nasrnuo na njega). Vrlo brzo nakon što je otac umro, potukao sam se s nekim i mislio da ću pobijediti, no onda sam se odjednom prepao da bih mogao izgubiti. Postao sam prespor i vrlo brzo sam se našao ispod tog drugog dječaka koji mi je počeo lupati glavom o asfalt, na rukometnom igralištu. Vrlo brzo nakon toga izgubio sam još jednu tučnjavu. Taj gubitak samopouzdanja nije karakteristično vezan za gubitak oca, ali čini se da se to ipak često događa. Moj je brat prošao kroz istu takvu krizu. Prestao se tući i počeo svirati gitaru. Sakrivao bi se na tavanu i satima znao svirati. Htio se ozbiljno baviti sviranjem klasične gitare, ali nije imao uvjeta za to. Bez obzira na to je naučio odlično svirati i jedna od ponajboljih jugoslavenskih rock grupa ga je pozvala da nastupi s njima. Kasnije mi je priznao da na taj koncert nije otišao, jer je imao preveliku tremu. Tko zna, možda je mogao postati rock zvijezda, no njegove su ga nedoumice vratile na tavan. Čak je odustao i od vrlo dobre gimnazije koju je pohađao i odlučio se zaposliti kao fizički radnik, u tvornici. Kasnije ga je počela privlačiti filozofija da se toliko počeo baviti sobom i promišljanjima da ga je to dovelo do doktorata iz teologije na Princetonu. On danas misli da bi njegov životni put bio sasvim drugačiji da je naš otac nadživio naše adolescentne godine. Naš najstariji brat je u času kad nam je umro otac imao dvadeset i sedam godina. On je, međutim, postao liječnik. Bio je mnogo praktičniji od svoje braće.
Naravno da je moja teorija sasvim subjektivna i ne bih se iznenadio kad bi neka sociološka studija dokazala da sam u krivu. No, ni prije nego što je otac umro ja nisam pokazivao sklonost prema bilo čemu praktičnom. Nisam bio od onih tipova koji u dobi od sedam godina točno znaju što hoće, da tome mogu sve podrediti. Tako je Tesla imao jasnu sliku o tome da želi postaviti turbinu generatora na slapove Nijagare i to je i učinio tridesetak godina kasnije.
Kad posjećujem one prijatelje čiji su očevi još živi, obično se iznenadim. Neki puta se tako pitam zašto se taj netko želi družiti sa starim čovjekom. Jedva da me i jedan otac od svih mojih prijatelja iznenadio kao posebno stabilan ili mudar čovjek. Možda se nisam imao priliku družiti s ljudima koji su imali snažne očeve, ili takvih očeva naprosto ima malo. Nije lako biti dobar otac. To dobro znam jer sam i sâm otac. Moj sin sada ima onoliko godina koliko sam ja imao kad mi je umro moj otac. Neki put mu u šali znam reći da bude dobar prema meni, jer se nikad ne zna - očevi jednostavno ne traju dugo.
Ime mog sina je u osnovi isto kao i moje, samo što on nosi englesku verziju imena Josip - Joseph. I moj se otac zvao Josip. U mnogim zemljama se smatra nesrećom ako otac sinu nadjene vlastito ime, ali meni se čini da ja zapravo nisam imao puno izbora. U mojoj obitelji doista nije bilo puno tradicije. No svakako je lakše prekinuti tradiciju, nego li je očuvati ili je pak tek uspostaviti. I otac mog oca zvao se Josip, kao i njegov otac; a njega je ubilo drvo kad je moj djed imao samo tri godine.
Moj otac očito nije želio nastaviti tu tradiciju, da najstarijeg sina nazove Josip, tako da je moj najstariji brat dobio ime Vladimir. Moj drugi brat dobio je ime Ivan, a kad sam se ja rodio, otac više nije znao kako da me nazove. Moja mama nije također imala nikakvih zamisli oko imena, jer je skoro umrla dok me rađala. Tada još nije bio u modi carski rez. No, onda je Vladimir podsjetio oca da mu se čini da je na nešto možda zaboravio.
Tada se sjetio. “Pa da, naravno”, rekao je.
I tako sam ja dobio ime slijedom te naše lude tradicije. Kad poželim vidjeti kako će izgledati moj nadgrobni spomenik, samo odem na groblje i pogledam tatin grob na kojemu je jasno ispisano srebrnim slovima, Josip Novaković.
Kad čovjek ima oca, i sam nauči kako da bude otac. Isprva sam ja bio izvrstan prijatelj sa svojim sinom, no u zadnje vrijeme imamo nekih problema. Ne može se pomiriti s time da ga pobijedim u ping-pongu ili u šahu. “Što bi ti htio?”, pitam ga ja, “hoćeš li da budem od onih koji gube? Pa ja igram ovu igru trideset godina, a ti tek tridesetak dana, a već bi me htio pobijediti?” Kad je imao šest godina naučio sam ga igrati nogomet, no ako bih ja njemu dao više golova, rasplakao bi se, tako da sam mu morao puštati ako sam htio da se igramo malo duže. Nakon toga je počeo igrati nogomet u školi, a ja sam u šali znao stati na gol i onda znao puštati i njegovim prijateljima. Mom sinu nije bilo drago kad bi netko drugi zabio gol. “Što je bilo?”, upitao sam ga. Ispalo je da on je mislio da sam ja najbolji nogometaš na svijetu, da sam nepobjediv, tako da nije mogao podnijeti da mi itko može zabiti gol. Naravno, ako bi mi on zabio gol, to bi onda njega učinilo najboljim nogometašem na svijetu. No kad bih pustio i drugima da me pobijede, to nije samo rušilo njegovu predstavu o meni, nego i o sebi samome.
Koliko su zapravo očevi u životu nužni? Kod većine sisavaca očevi nisu sastavni dio obitelji. Na onoj esencijalnoj, biološkoj razini, otac nije nužnost, no majka jest. Možda je zapravo evolucija dovela ljude do toga da u nas i očevi pomažu kod hranjenja i zaštite djece, iako se u ranijim fazama naše civilizacije očevi nisu mnogo zadržavali kod kuće. Bili su vani, u lovu, vodili ratove i bavili se drugim opasnim poslovima, radi čega su vrlo često rano umirali. No, kad bi umrli ili poginuli, njihovu bi funkciju preuzeli drugi muškarci, u smislu zaštite plemena. Po starim hebrejskim zakonima o braku, nakon smrti oca obitelji, njegov brat je imao dužnost preuzeti ulogu muža i brinuti o udovici. Dakle, u ulozi oca akteri se mogu i mijenjati. Možda otac koji je stalno kod kuće na neki način zaustavlja razvoj djece. Možda se nekada mislilo da u njegovu prisustvu muška djeca ne bi dovoljno radila, niti bi se tako brzo osamostalila, kao kad njega nema.
Usprkos osjećaju nesigurnosti koji se pojavio kad mi je otac umro, vrlo brzo sam shvatio da sam postao neovisniji ili slobodniji nego prije. Odsustvo svog oca preokrenuo sam u svoju korist. Kad mi je bilo dvanaest godina, htjeli su me ekskomunicirati iz baptističke crkve radi nekoliko teških prijestupa - nosio sam dugu kosu, pušio i krao po gradskoj tržnici. Često sam propuštao crkvena okupljanja, a za vrijeme zajedničkih molitvi nisam htio moliti. Propovjednik je bio tiranin. Prišao mi je i rekao mi da će mi zato što sam izgubio oca crkveni oci ipak dati još jednu šansu. I da će mi, ako trebam oca, on rado uskočiti i zamijeniti ga. Zahvalio sam mu i odbio ga. Kad se danas toga sjetim, to mi zvuči kao da je Bush ponudio Putinu da mu uvede demokraciju u Rusiju.
Počeo sam bježati s nastave. Znao sam krenuti prema školi, šetati oko nje u parku, ali onda ipak otići u šumu i tamo se cijeli dan verati po drveću i čitati. Moje nedolaske u školi su trpili, jer sam izgubio oca. U našoj je kući sada bilo puno mirnije, a ja sam si dopuštao da budem znatno ljeniji nego prije. Recimo, više me nitko nije tjerao da sviram niti jedan instrument. S druge strane, moj brat koji nije nikako htio svirati dok je otac bio živ, sada je stalno svirao, kao da je poludio... Kao da bi nam to moglo vratiti našeg oca.
Sjećam se da je u nekim stvarima bilo jako dobro imati oca. Znao je neki puta navečer zapjevati, a sam je sebe pratio na gitari. Svirao je i violinu, tamburicu, bas i još nekoliko drugih instrumenata. Volio nam je pričati priče - možda to nije činio puno puta, možda sveukupno niti desetak puta, ali te su priče ostavile na mene dubok dojam, kao recimo ona o Dugonji, Vidonji i Trbonji. Dok je pričao, puno je improvizirao. Kad bi se vratio s nekog puta okupili bi se i onda bi nam on popodne, uz čaj, dok smo mi jeli kruh s putrom i medom, prepričavao kako je, uz pomoć svog nebeskog oca i zaštitnika, uspio izbjeći mnogim velikim opasnostima. I ovo što se ja bavim pisanjem vjrojatno ima veze s time što njega više nema i s tim dalekim odjekom njegovih priča. Iako je sigurno najimpresivnije njegovo putovanje bilo to zadnje, na drugi svijet, kad mu je njegov nebeski otac uskratio pomoć oko njegovih problema sa srcem.
Pripovijedanje me počelo zanimati možda i zato što je otac jako dobro pričao te svoje priče. I znao je velike dijelove Biblije naizust. A ja sam nakon njegove smrti počeo čitati jednako Bibliju kao što sam čitao i romane Alexandera Dumasa, Karla Maya i Ilijadu i Odiseju. Kao da su me ti izmišljeni svjetovi približavali mom odsutnome ocu.
Smrt moga oca potakla me i na pisanje. Nakon što sam pročitao Smrt Ivana Iljiča, pomislio sam da bih i sam trebao opisati smrt i to vlastita oca i napisao sam dvjestotinjak stranica kojekakvih skica u kojima sam opisao i naše dvorište oko kuće i ulice moga rodnog grada, no ipak nisam bio u stanju pisati o očevoj smrti. Umjesto toga sam napisao satiričnu priču o umiranju, neku vrstu humoreske. Kasnije sam napisao o ocu nekoliko pjesama, kao da je još uvijek bio živ i kao da je umro po drugi i po treći put. Napisao sam i nekoliko eseja o njegovoj smrti i jednu autobiografsku priču, štoviše to je bila prva priča koju sam uspio objaviti u nekoj ozbiljnijoj publikaciji, u tematu Otkrića, časopisa Ploughshares. I u mom romanu, “Prvi aprila”, u jednom velikom dijelu opisujem jednu neobičnu smrt što je, sasvim sigurno, zapravo inspirirala smrt moga oca.
Dakle, ispada da sam pisanje naslijedio od oca. Ni ovog teksta ne bi bilo da nije bilo njegove smrti. Ili ja možda samo volim misliti da je tako, ne bi li na taj način dao svom ocu neku ulogu u svom životu, da i u svojoj odsutnosti ipak bude sa mnom, da ipak bude prisutan.
Preveo Saša Drach