Veliki je raskorak sada u ovoj želji za vinilom... Ustvari, voliš povjerovati u to da su ljudi promijenili navike i da se vraćaju na staru varijantu. Ja u to ne vjerujem. Mislim, gdje toga ima? Ja i dalje imam onaj osnovni problem, a to je davati muziku za džabe. Kud to vodi? Nemaš više ni imena koja pamtiš. Ne mora ti netko biti heroj, ali ne može se ni zapamtiti. Očigledno ljudi tako funkcioniraju. Ali problem je što po putu svi tu zaboravljaju na tu muziku. Ljudi se bave muzikom i ta muzika bi trebala nešto govoriti, tvrdi 55-godišnja glazbena legenda ovih prostora, Dušan Kojić Koja, vođa Discipline kičme (tj. Disciplin A Kitschme), sumnjajući u svaki trend koji se događa u glazbi.
Zašto ste novi album nazvali ‘Opet.’?
- Naziv albuma mi je zadnja stvar, kao i pravljenje pakiranja svega toga, tako da se, naravno, nije znalo dok se nije sjetilo. Ali ‘opet’ je dobra konstatacija i to upravo s točkom na kraju. Sve je ‘opet’ - najbezbolnije, najnevinije je reći ‘opet novi album’.
Mislim da album prilično odiše retro rock štihom, čak nauštrb funka, zašto?
- Pa ne znam, meni se čini da ‘Opet.’ ima jednu novu boju. Paradoksalno je da je kao više retro rock, a da ima pjesma o funku. Mislim da su zadovoljene obje strane. Namjerno smo tako radili. Mislim da ono što je tu bitno jest da ima neki vapaj koji se tu čuje. I ako te i nešto podsjeća na to da je to više retro rock, to je potpuno namjerno jer ja zaista mislim da je rock and roll stvarno bitan trenutak u nečijem i mom životu, ali da lagano gubi poziciju i da ga se namjerno izgurava. Jest da traje već 60 godina, ali što sad to znači? Jel to znači da treba umrijeti? Mislim da mu je naprasno oduzeta ta uloga koju je imao. Nije se to baš nešto prirodnim putem umirilo, nije uopće! Jednostavno se ta industrija malo prejako ‘pobrinula’, a možda im se i otelo nešto u povodu svih tih novih i digitalnih momenata. Možda na nešto nisu računali pa se otelo kontroli. Možda.
Koliko je bilo teško upustiti se u pjesmu ‘Hendriks Hendriks!’, s obzirom na to da se zna koliko vam je Hendrix bitan?
- Jako, jako teško, ali mislim baš zato. Događalo mi se s vremena na vrijeme u zadnjih par godina da mi padne nešto na pamet ta ideja da je ‘Hendrix’ nešto što bi moralo da se kaže. Da bi trebalo da imam jednu pjesmu koja se zove njegovim imenom i, eto, to se i dogodilo. Praveći taj beat nisam imao u glavi da to treba zvučati ovako ili onako, već je jednostavno izašlo i pogodilo se. Ni sanjao nisam da će se to dogoditi. Nije samo to bilo pitanje, neki put put čovjek mora prelomiti i reći: ‘Hendrix’ (smijeh).
Dosta se rekli i s ‘Reci ruke u vis!’, posebice tekstom: ‘Ne u stranci, ne u banci, na distanci’...
- Da, mislim da tu zvuči izuzetno jasno o čemu se to radi. Stvar je prilično jednostavna. Mijenja se politički sistem, ušao je kapitalizam, i to je jednostavno osuđeno na taj način i takvo odvijanje događaja. Pogotovo od strane stanovništva koje nije imalo kapitalizam do sada. To jednostavno traje i trajat će i očigledno se ne može stvar promijeniti u 10-20 godina. Mislim, ja to ne znam, jer me niti ne zanima. Ne bavim se tim društvenim naukama, ja se bavim nekim drugim naukama. Ali koliko vidim, to će trajati. Mentalitet naroda je drugačiji, navikli su se svi na drugačije od onoga u čemu su sad. Morat ćemo čekati da se ‘odštampa’ nova serija ljudi-robota onda će to možda i proći. Vjerojatno će biti mnogo mirniji od nas sada.
Kako ste od samih početaka Discipline kičme znali da treba ići u tom ‘kontra svemu’ smjeru? U smislu da to može biti toliko dugovječno i neokaljano?
- Pa nisam znao. Ali opet, osjećao sam. Nitko ne može znati sve, da sam znao onda bih svirao novi romantizam (smijeh), to je samo čisti osjećaj. Ja zaista ne znam svirati tj. komponirati te najobičnije pjesme i rime. Mislim, mogu, ali zbog čega? Jer to samo po sebi nije izazov. Ono što je zanimljivo i kad pogledam unazad do Šarla akrobate jest taj rif za koji mislim da ga sviram i dandanas. Stalno. To je ta pozicija, taj prstomet na pragovima. E sad, neki put su žice zajedno, neki put nisu, neki put je akcent ovdje, a neki put tamo, znaš, ali u principu to je sve to. To mi je nekako zanimljivo, davno je bilo, a opet ostalo je na tome. Sad će se ovi moji neprijatelji radovati, u smislu: ‘To mi pričamo cijelo vrijeme!’ Pa pričaj druže koliko hoćeš, izvoli!
Rekli ste jednom da vam je žao što Šarlo akrobata nije potrajao bar još jedan album. Što bi promijenio taj album? Bi li se bend održao?
- Kako više vrijeme prolazi, kako gledam na to, kako se svega toga sjećam i kako se sve to izdogađalo od tada naovamo, ove smrti i to sve... Mislim da je sve bilo onako kako je trebalo biti. I taj bend se morao završiti na taj način kako je završen. Morao se raspasti, nije se to za džabe dogodilo. Vidi se i čuje da tada to nije moglo ići dalje zajedno, jer Ekatarina II i kasnije EKV nimalo ne zvuče slično Šarlu, a kamo li Disciplini kičme. Dakle tu su dva potpuno različita kraja početne zajedničke priče. Da se mi razumijemo, u Šarlu akrobati se nešto ne može čuti EKV-a, dok se Disciplina kičme čuje, tako da se može povezati da je iz Šarla akrobate nastala Disciplina kičme. Mislim to je jasnije, nego da je nastao EKV. Hoću reći da je tada postojalo veliko razmimoilaženje u mišljenjima u tome kako bi muzika trebala zvučati. Taj raspad nije se dogodio, eto tako, jer se nekome netko nije sviđao. Svađa je bila puno dubljeg karaktera; o konceptu muzike i smjeru u kojem će se bend kretati.
Kako gledate na to kad netko kaže da je Disciplina kičme brend?
- Ma baš me briga za to. Pozicija ove grupe ustanovljena je davno, i to na samom početku. Ja sada nemam tu više nešto objašnjavati. Meni je smiješno što i dalje nailazim na tu neku istu vrstu problema, ali nailazio sam na njih i u Engleskoj. Znači netko kaže: ‘Stišaj se!’ Recimo, gazda jednog puba gdje smo svirali. Ali kad se napunio pub, onda je došao i pitao: ‘Što trebate, mogu li pomoći?’ Tako da je nažalost tako svuda, rekao bi čovjek da su u Londonu ljudi obrazovani u tom smislu, međutim nisu svi. Druga stvar je novac; dokle god donosiš novac, dotle je okej, a kad to prestane, onda se vraćamo na straight razmišljanje. Nije to onaj pojam gay i straight kako se kod nas ustalilo, recimo da bi to prije, u socijalizmu, bilo nazivano ‘sindikalno razmišljanje’. Zna se kućni red. Kao ja sam došao u London da mi netko kaže da se stišam? Ali kad se napuni prostor, onda je sve okej. A imaš sad i po Europi ta ograničenja u decibelima. Ne možeš se više pojačati i gotovo. Imali smo taj slučaj, ide čovjek s onom stvarčicom i mjeri jačinu, pa onda kaže: ‘Jao, ne može ovo. Preglasno je’, a ja mu kažem: Ali to je samo bubanj. Bas još nije ni uključen. Jel’ znaš kako će to sve biti glasno? (smijeh) Ali uspjeli smo nekako da odsviramo i taj koncert.
Disciplina kičme oduvijek je bila kontra mainstreama, a sad mainstreama kao i da nema. Što je sad po vama mainstream?
- Sve je mainstream. Ono što nije mainstream to ni ne postoji. A ti kažeš da mainstream ne postoji, a što je onda ovo što nas ubija sa svih strana? Mislim, muzika? Ja to ne bih nazvao muzikom, ja to zovem nemuzika. Hendrixov producent Eddie Kramer dobro je zaključio; današnja muzika ima dva problema. Prvi je undo button, tj dugme koje ‘ispravlja stvar’. A drugo što je ne možeš više pojačati. Ona je cijelo vrijeme užasno jaka. Ona je ‘agresivno ništa’, ili ‘ništa agresivno’, jednostavno prazna stvar koja je komprimirana i nabudžena; udaraju basevi gore i dolje, ali besmisleno. Konceptualno gledano, onaj techno minimal mi je konceptualno zanimljiviji od toga. Iskreno, od današnje muzike ja najviše volim upravo te konceptualne stvari. Volim recimo bend Konono No.1 iz Konga. Nalazim da taj bend ima mnogo sličnosti s Disciplinom kičme. Te likembe (instrument, op.a.) koje cijelo vrijeme vrte par tonova... Zanimljiv mi je i Sunn O))) kao koncepcija. Mislim, to je drone metal. Tu se ništa ne događa. Tonaliteti su spušteni da ne mogu niže i pričaju njih dvojica, gitaristi ili što su već: ‘Ne bi bilo loše kad bi imali bubnjara’. Rekoh odlično, super! Dakle to mi se dopada, ti neki konceptualni ekstremni slučajevi. Mislim i to je isto neki vapaj, taj Sunn O))). Oni se i zovu po pojačalima koje su onomad svi svirali. Dakle, stvari su jasne. Rock and roll je izgubio taj oblik i stvari su pomaknute. Nažalost, svjedočimo nestanku toga čime smo zadojeni, što je predstavljalo naš život na neki način. To je mali problem, tu se sada čovjek treba snaći. Mi muzičari ćemo već nešto smisliti. Svirat ćemo sami sebe, ako ništa drugo...
Kad smo već kod sviranja. Zašto Rikenbacker sve ove godine? Poput Lemmyja Kilmistera...
- Ja sam potpuno slučajno došao do te gitare. U prvom periodu u Šarlu nisam imao svoj bas. Pa sam pozajmljivao, ne znam, razne Precisione. I onda je bio taj Rickenbacker u ponudi. Probao sam ga i jako mi se bio dopao. Bio je čuven taj njegov rico sound koji je valjda stereo zvuk. Sjećam se da su svi imali taj isti zvuk, ali se on meni nikako nije dopadao. Imam taj ulaz na svojoj gitari, ali ga uopće ne koristim. A i Rickenbackeri se razlikuju od serije do serije. Skoro sam kupio seriju 4003. Ovaj moj je serija 4001. Ali kad sam ga isprobao, bilo je jasno da 4003 nema šanse da zvuči kao ovaj moj 4001. Ja se ustvari godinama neuspješno trudim pronaći neku drugu gitaru, ali je ne mogu naći. Osim onog Rippera koji sam svirao u Londonu, ali on je silom prilika ušao u moje ruke, mada sam imao intervencije na njemu da bi mi bio okej. To je velika gitara, doslovno sam morao zasjeći rog. Gibson basevi imaju taj problem što ne možeš dohvatiti najviše tonove. Basisti ih hvataju kažiprstom, a ja ako hoću svirati kako sviram, dakle solo, ne mogu ih uopće dosegnuti, dakle moram zasjeći tijelo. Tako da ispada da je Rikenbacker za mene gitara. A to što je svirao Lemmy, to je okej, međutim on nije svirao kao basist, on je svirao te neke kvarte, kao električnu gitaru. Gledao sam Motorhead tri puta, mislim, i on stvarno nije imao baseva u tom basu. Za razliku od njega, ja volim baseve. Volim da opalim tu zadnju žicu. Volim ja i jedno i drugo. Što se Lemmyja tiče, najvažnije mi je što je otpjevao i odsvirao ‘Silver Machine’, što će za mene zauvijek ostati himna.