KAKO JE KONZUMERIZAM PORAZIO KOMUNIZAM

Dva desetljeća u kojima je stvoren jugoslavenski dolce vita

Pulski povjesničar Igor Duda kroz dvije knjige krcate zanimljivostima ‘U potrazi za blagostanjem’ i ‘Pronađeno blagostanje’ ispričao je povijest turizma i slobodnog vremena u SFRJ, te njenu svakodnevicu i potrošačku kulturu.

Moj stari profesor komparativne književnosti, Milivoj Solar, pričao nam je koncem 80-ih na jednom seminaru na Filozofskom fakultetu o tome kako je kao mlad, početkom 50-ih, u Koprivnici gledao holivudske filmove. “Junak bi ustao, otišao do frižidera, otvorio ga i uzeo mlijeko iz tetrapaka, a nama se činilo da taj čarobni, moderni svijet neće nikad do nas doći”. Samo koju godinu potom, međutim, frižideri će se početi širiti hrvatskim kućanstvima, a jedna od tvornica frižidera bila je ona u crnogorskom Cetinju.

Usud naraštaja

Solarova generacija - a to je i generacija mojih roditelja - naraštaj je koji je pred svojim očima doživio najveće modernizacijske promjene. I naša generacija prošla je kroz burnu dekadu i pol, pa se i meni katkad čini nestvarnim da se još 1998. novina u kojoj sam tada radio slagala ručno. Ali - ništa se ne može mjeriti s usudom naraštaja rođenog oko 1940., naraštaja koji je stigao u životu prvi put poslušati radio, vidjeti prvi TV, prvi se put provesti mopedom i automobilom, prvi put kupiti frižider, perilicu i bojler, ali i naraštaja koji je doživio internet.

Modernizacijski skok

Taj nevjerojatni modernizacijski skok generacija današnjih 70-godišnjaka proživjela je u specifičnom socijalnom kontekstu komunističke Jugoslavije, društva kojem je modernizacija “zemlje seljaka na brdovitom Balkanu” bila deklarativna zadaća, ali i društva koje je, isprva podosta a potom sve manje, gajilo ideološko podozrenje spram potrošačkog društva.

Priču o tom srazu ideologije i potrošnje, o svagdanu konzumizma i načinu na koji je ekonomija reagirala na taj konzumizam ispričao je posljednjih godina pulski povjesničar Igor Duda kroz dvije historiografske knjige prekrcane zanimljivostima. U prvoj, “U potrazi za blagostanjem” (2007.), Duda je ispričao povijest turizma i slobodnog vremena u SFR Jugoslaviji do konca šezdesetih. U drugoj - “Pronađeno blagostanje” (Srednja Europa, 2010.) - bavi se svakodnevicom i potrošačkom kulturom u SR Hrvatskoj 70-ih i 80-ih. Pritom se Duda bavi trima velikim cjelinama, a to su opremanje doma, automobili i putovanja.

Politika i standard

Prva Dudina knjiga bavila se razdobljem Bajadere i Ive Robića, kad potrošački hedonizam još vodi bitku za legitimitet, a partija se dvoji između ekonomske koristi potrošačkog tržišnog društva i ideološkog zazora prema njemu. Nova Dudina knjiga bavi se periodom kad je Jugoslavija već raskrstila s tom dvojbom. Premda partijski dokumenti i dalje gunđaju protiv “tendencija malograđanske festivalomanije”, “provincijalizma i nazdravičarstva”, te rogobori na potrošačku kulturu mladih, partijski se puritanizam kad je posrijedi bio šoping - predao.

Tijekom ove dekade, lavovski će dio kućanstva prvi put kupiti auto, perilicu i dobiti telefon, Ponte Rosso radi punom parom, revijalni tisak doživljava eksploziju. Konzumizam je pohrlio u Jugoslaviju da u njoj ostane: od 1967. u jugoslaviji se puni Pepsi, od ‘68. Coca-Cola, u Novom Marofu prave se Levi’s rebatinke, a tisuće građana s novodobivenim pasošima hrle u Trst po pampersice, začine i teflon tave. Ipak - dvije dekade kojima se Duda bavi ostat će u pučkoj memoriji upamćene i kao posve oprečne: sedamdesete su razdoblje političke represije, ali i vrhunca životnog standarda i platežne moći, osamdesete razdoblje političkog oslobađanja, ali i doba ponižavajućih nestašica, vožnje par/nepar, redukcija struje, doba bez banana, ementalera i čokolade.

Frižider Obod

Dudina knjiga izvanredan je bedeker kroz vrijeme kojeg se neki od nas izvrsno sjećaju, svezak-vremeplov u kojem su “čičeroni” kroz prošlost jednako partijski referati kao i revije poput SAM-a i Burde, a Tribusonovi i Smojini tekstovi te Golikovi filmovi idu pod ruku s dosadnim Vjesnikovim uvodnicima i feljtonima za tehničke “geekove”.

A Dudina knjiga nama je poslužila kao poticaj da se prisjetimo nekih od tehničkih i potrošačkih dobara koja su neraskidivo vezana za memoriju te epohe. Odabrali smo ih i svrstali u tri skupine: ona vezana za cestu, za more i za kućanstvo. Bili smo ograničeni prostorom, pa mnogo čega tu nema. Nema nijednog radija (počevši od prvog Kosmaja iz ‘45.), nema kamiona (poput legendarnog FAP-a), ni televizora poput banjolučkog Čajaveca. Nema tu prvog usisavača Sloboda Čačak, ni frižidera Obod Ignis, ni Tomosova mopeda ili prve hrvatske perilice za suđe Zanussi Končar.

Gdje su ti predmeti sada

Odabrali smo ono što nam se činilo najupečatljivijim i najzanimljivijim, a kad smo sve popisali, nemoguće je bilo ne uočiti dvije tužne činjenice. Za razliku od danas, naime, tadašnja je industrija bila zemljopisno raspršena, a neki važni i složeni proizvodi nastajali su “bogu iza nogu”, u mjestima poput Vogošće, Priboja na Limu, Trilja, Krivaje i Slunja. Nadalje, teško je ne primijetiti da je znatan dio tvrtki koje su proizvodile svoje divote za zatvoreno, polumonopolističko tržište nestao u tranziciji, često gurajući svoje zavičaje u kružni tok bijede. Neki od predmeta koje popisujemo ovdje još žive u memoriji, neki još fizički postoje u šupama, garažama, na tavanima. Neki - što sam provjerio - žive intenzivan život u malim oglasnicima. Red je da ih se prisjetimo još jednom.

Na cesti:

Zastava 750 (fićo)

Prvi, najmasovniji i najpopularniji osobni automobil bivše Jugoslavije. Prvi model proizveden je u Crvenoj zastavi u Kragujevcu godine još 1955., proizvodio se sve do 1986., a već sedamdesetih broj se proizvedenih automobila popeo iznad pola milijuna. Osnažena kopija Fiata 600, „fićo“ je postao kulturni i tehnološki simbol Jugoslavije, svojevrsni „jugoslavenski trabant“. I krvavi slom bivše države vizualno je ovjekovječen prizorom u kojem tenk JNA na osječkoj ulici gnječi crvenog fiću. „Smrt crvenog fiće“ - kako je nazvao Žanić - slikovno je dokinula jugoslavenstvo.

Zastava 101 (stojadin)

Predstavljen na beogradskom salonu automobila 1970., „stojadin“ se nije u toj mjeri urezao u imaginarij nacije kao fićo, ali je bio i do konca devedesetih ostao standardni auto niže srednje klase. Zapravo adaptirani Fiat 128 kojem su dodana praktična peta vrata, bio je do početka ove dekade najčešći auto na hrvatskim cestama, no nije pobuđivao poseban afekt ni u pozitivnom ni u negativnom smislu.

IMV Renault 4

Godine 1972. tvornica iz slovenskog Novog Mesta postala je glavni Renaultov partner i počela sastavljati Renaultova vozila. Među njima daleko je najveći uspjeh imao Renault 4, „katrica“ ili „mali div“, osebujna preteča monovolumena koja je imala neobičan mjenjač u obliku kvake o koji su starije žene nerijetko greškom vješale cekere. „Četvorka“ je izvorno koncipirana kao auto za ruralnu Provansu, pa se i u nas savršeno uklopila u vikendašku, poluurbaniziranu i fušerske ekonomiku. „Katrice“ su imale golem prtljažnik, bile kadre izdržati najgori makadam, a zbog uskoće i visine najveći je problem bila vožnja po buri. Sagradile su najveći broj jugoslavenskih vikendica, bilo oruđe male poljoprivrede, šverc-komerca i popodnevnih fatureta. Othranile su čitav naraštaj današnjih pedesetogodišnjaka i zaslužuju negdje u priobalnoj Hrvatskoj pravi pravcati spomenik.

Volkswagen golf TAS

Tvornica TAS iz Vogošće pokraj Sarajeva počela je Volkswagenove golfove proizvoditi 1976, a ondašnji tisak hvalio se da je u njih je ugrađivano 25 posto domaćih dijelova, dok je ostalo kompenzirano izvozom. Osobito je postala popularna diesel verzija, koja je tijekom sedamdesetih i osamdesetih postala standardni auto gornje srednje klase, siromašnijih gastarbajtera, postarijih susjeda. Riječ je o autu koji je postao norma pouzdane štedljivosti. Kad sam pred desetak godina kupovao automobil, mladi prodavač u salonu pokazao mi je zdvojno na jednog postarijeg kupca: „Vidite ga? Svatko preko pedeset tko uđe ovdje, traži samo nešto što će biti nalik njegovom golfu dizel“.

Yugo 45

Pojavio se u proljeće 1980., kao Zastavina zamjena za fiću. Tijekom osamdesetih bio je najprodavaniji domaći auto, ali i predmet podsmijeha zbog neuglednog izgleda. 1985. Zastava je s poboljšanom verzijom krenula na američko tržište, gdje se nakon početnog uspjeha Jugo izvrgnuo u objekt ismijavanja. U kulturi, „jugiće“ je ovjekovječilo Zabranjeno pušenje pjesmom „Jugo 45“. No - ma koliko god čudno bilo - „yugo“ je ostao kudikamo više zastupljen u američkom, nego u domaćem kulturnom imaginariju. U Americi je zadugo ostao primjerom jeftinog i lošeg auta, pa se kao takav pojavljuje u nizu filmova („Tko je utopio Monu“, „Umri muški 3“).

U kući:

Bagat Slavica

U vrijeme kad je sastavni dio održavanja domaćinstva bilo i šivanje, štepanje i porubljivanje, šivaća mašina bila je dio kućne infrastrukture ravnopravan automobilu. Praktički sva jugoslavenska domaćinstva imala su strojeve proizvedene u zadarskoj tvornici Bagat. Prvi šivaći stroj u Zadru 1955. je sačinio precizni mehaničar Šime Pavić, da bi 1958. otpočela i serijska proizvodnja po licenci talijanske tvrtke Necchi (inače ‡ politički kontroverzne zbog suradnje s fašizmom). Bagatove mašine za šivanje imale su sasvim neglamurozna i za današnje pojmove nemarketinška imena kao „Višnja“ i „Jadranka“, a najraširenija je bila „Slavica“ uz koju je išao i drveni ormarić. 1973., Bagat“ se u novinskom oglasu hvalio milijuntom prodanom mašinom. Zadarska tvornica propala je u devedesetima.

RIZ gramofon Tosca

Radio industrija Zagreb početkom sedamdesetih je na tržište izbacila seriju gramofona preuzetnih opernih naslova Tosca, Traviata, Turandot i Trubadur. Najčešću Toscu RIZ će 1970. reklamirati kao „najljepši poklon djevojci ili sestri“, te isticati kako zbog nevelikog volumena Tosca lako staje u regal. Taj gramofon uskoro se pretvorio u standardni rekvizit tinejdžerskih soba, na Tosci su prangijali Page, Plant, Gillan i Dado Topić, a časopis SAM posvećivao je cijele feljtone onima koji će sami sačiniti svoje, jače zvučnike. Toscu, međutim, pravi diskofili nisu previše cijenili. Masovnu kupnju gramofona ubili su kaseta i CD, a RIZ danas proizvodi radio odašiljače.

Iskra telefon

Najpoznatiji jugoslavenski proizvođač telefona ‡ Iskra ‡ još se 1972. novinskim oglasom pohvalio da je prodao milijun telefona, što je bilo mnogo više nego što je tada SFRJ imala telefonskih priključaka. Tadašnji Iskrini telefoni dizajnera Davorina Savnika bili su uglati, obično u svijetlozelenoj boji, i do uvođenja tonskog biranja bili su sastavni dio ikonografije državnih ureda. Koncem sedamdesetih, ista tvrtka i dizajner stvoriti će Iskra ETA-u, laki telefon jarke boje i crne ručice koji je dobio niz svjetskih nagrada i masovno plagiran, pošto nije bio adekvatno zaštićen. Taj telefon ljudi su kolokvijalno zvali „sjekira“ jer je bio plitak i imao uskokutni prednji brid.

Pony bicikl

Rastavljivi bicikl ljubljanske tvrtke Rog od sedamdesetih je postao standardni bicikl za adolescente i tinejdžere. Uz kožnu loptu, pony je bio centralni konzumentski fetiš za generaciju rođenu od 1960. nadalje. Sastavni dio rituala bilo je ukrašavanje vlastite ponice ljepljivom trakom, resama i mačjim očima ne bi li joj se dalo individualni izgled. Ponica je uključivala i torbicu sa setom alata, dinamo, svjetlo i zvonce. S tržišta ju je zbrisala moda BMX-a, no i danas se masovno prodaju u malim oglasnicima.

Digitron Buje

Džepni kalkulatori pojavili su se početkom 1970-ij po prvi put istodobno u Japanu i u SAD (Hewlett Packard). Međutim, već 1971. prvi europski kalkulator napravljen je u Jugoslaviji, točnije u malom gradiću Buje u sjeverozapadnoj istri. Tvornica se zvala „Digitron“, tako da je za današnju srednju generaciju „digitron“ do danas ostao sinonim za svaki džepni kalkulator. U to vrijeme, kalkulatori su bili veličine manje papuče, rijetki, iznimno skupi i ozloglašeni kod nastavnika matematike. Digitron i dalje postoji i proizvodi digitalne vage, te registar kase.

Na moru:

Istranka

Proizvod labinske Kvarnerplastike, Istranka je desetljećima bila najjeftiniji i najdostupniji brodić s kabinom domaće proizvodnje. Sa svojih četiri i pol metra dužine, bio je standardan brodić za zimski ribolov, panulavanje i kraće đite, dovoljno malen da ga se smjesti i u najmanji otočki mandrač. Još uvijek je jedan od najčešćih brodića na Jadranu, a pred desetak godina novinsko je čitateljstvo uveselila vijest da je jedan od vlasnika Istranke i rovinjski duhanski milijuner Vlahović. Labinska tvornica je - propala.

Jugoplastika 580

Ono što je za ceste bio „stojadin“, to je za more bila Jugoplastika. Brod s kabinom od 5,8 metara proizvodio se u dva Jugoplastikina pogona u Komiži i Gradcu pokraj Makarske. Ostao je do danas najtipičniji i najčešći brod niže srednje klase. Služio je za kraće višednevne đite i imao udobnu kabinu, ali je zato vlasnike mučio tijesni kokpit nasred kojeg se kočio sanduk za motor. Nakon što je Kerum pokopao Jugoplastiku, nastavila ga je proizvoditi jedna splitska firma.

Adria 1000

U razdoblju Jugoslavije, desetmetarska Adria imala je reputaciju jedine prave domeće jahte, statusnog simbola i „broda za direktore“. Dizajnirali su ga početkom 80-ih slavna slovenska braća Jakopin. Brod je bio dug deset metara, imao je tri kabine i bio vrlo udoban, no gotovo bizarno spor: kultura plovidbe tada je bila drukčija, jurcanje se držalo prostačkim, a visoke carine na snažne motore u to doba demotivirali su proizvodnju bržih brodova. Još uvijek se proizvodi u Zadru pod istim imenom i približno sličnim izgledom.

Tomos 4

Noćna mora svakog tko je imao veze s morem, Tomos 4 bio je najčešći i najproklinjaniji vanbrodski motor na Jadranu. Proizvodio se u tvornici u Kopru, koju je Josip Broz Tito otvorio 1959., a najpoznatija je bila po lakim motociklima i mopedima. Na vrhuncu slave od šezdesetih to ranih osamdesetih Tomos je pokretao većinu ribarskih barki, riječnih čamaca, sportskih brodica i gumenjaka u Jugoslaviji. Zastoji paljenja, čađ na svjećicama i čudni kvarovi Tomosa često su bili uzrok pravih morskih drama.

Tagovi

Izdvajamo