Budimir Lončar (91), posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije te veleposlanik bivše države u Indoneziji, Njemačkoj i SAD-u, koji je bio prijatelj i suradnik prvog predsjednika Franje Tuđmana, a potom savjetnik za vanjsku politiku predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću, u velikom biografskom intervjuu koji će Jutarnji list objaviti u pet nastavaka prvi put govori o svojoj diplomatskoj karijeri koja traje od 1949. i u kojoj se susretao i prijateljevao s najpoznatijim imenima svjetske politike. U prvom nastavku podrobno analizira svoj odnos s prvim hrvatskim predsjednikom
U Hrvatskoj, sasvim sigurno, nema osobe koja je poput Budimira Lončara - veleposlanika bivše države u Indoneziji, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama, potom ministra vanjskih poslova, te nakon toga posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a za nesvrstane i zemlje u razvoju - srela i razgovarala (s mnogima i prijateljevala) s toliko važnih, utjecajnih i moćnih svjetskih lidera. Willy Brandt, George W. Bush stariji, Richard Nixon, Jimmy Carter, Ronald Reagan, George Kennan, Margaret Thatcher, Helmut Kohl, Michel Rocard, Claude Cheysson, Hans-Dietrich Genscher, Mihail Gorbačov, Václav Havel, Giulio Andreotti, Butros Butros-Gali, Pérez de Cuéllar, Jaser Arafat, Sadam Husein, Fidel Castro, Rajiv Gandhi, Muammar al-Gaddafi, Gamal Abdel Naser, Juan Carlos, papa Ivan Pavao II., kardinal Agostino Casaroli, Cyrus Vance, Henry Kissinger, David Rockefeller, Ban Ki-moon, Jacques Delors… samo su neki od njih.
Moglo bi se nabrajati u nedogled. Bio je na mjestima koje običan čovjek može vidjeti samo izvana i izdaleka - od Bijele kuće, Kremlja, do Palais de l'Élysée ili Downing Street 10. U gomili fotografija - samo malom dijelu osobne arhive - zabilježene su stotine i stotine susreta koje je imao, od bilateralnih, do onih kada je bio u važnim misijama ili na značajnim međunarodnim konferencijama koje su okupljale najmoćnije lidere svijeta. Kad je pak riječ o jugoslavenskim političarima, nema - doslovce - ni jednog važnijeg s kojim se nije sreo, razgovarao, surađivao, s nekima i prijateljevao. Od Josipa Broza Tita, preko Koče Popovića, Marka Nikezića, Mirka Tepavca, Ante Markovića (u čijoj je Vladi sjedio zajedno s Veljkom Kadijevićem), pa sve do Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Bio je desetljećima u samom vrhu države koja se raspala u krvavom ratu, čemu je svjedočio. Poslije, u samostalnoj Hrvatskoj, na Pantovčaku, bio je posebni savjetnik za vanjsku politiku predsjedniku Stjepanu Mesiću, u njegovu drugom mandatu, a predsjedao je i Vijećem za međunarodne odnose predsjednika Ive Josipovića.
S Budimirom Lončarom razgovarao sam desetak sati, u više navrata, u njegovu stanu na zagrebačkom Kaptolu. Događaje, mjesta i imena sipa iz rukava, savršeno se sjeća o čemu je s kim razgovarao, pamti detalje, izvrsno analizira, ali i sjajno tumači povijesni kontekst događajâ, njihovu povezanost i međusobni utjecaj. Govori polako, brižljivo odvagujući svaku riječ, što je odlika dobro ispečenog diplomatskog zanata i posla u kojem je bio desetljećima.
Razgovor s Budimirom Lončarom počinjemo o temi oko koje se i danas vode kontroverzne rasprave, a njega optužuje da snosi odgovornost što je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 1991. donijelo odluku o embargu na uvoz oružja u Jugoslaviju, čime je, u vrijeme rata koji je poveo Slobodan Milošević - a priklonila mu se i JNA - Hrvatska bila teško pogođena, bez oružja i mogućnosti da se odupre krvavoj agresiji. Lončar odlučno objašnjava kako je istina posve drugačija. Na embargu su inzistirali Amerikanci. Tadašnji državni tajnik James Baker imao je informaciju kako je JNA dogovorila uvoz oružja iz SSSR-a u vrijednosti od dvije milijarde dolara, pa se embargom željela spriječiti nabavka suvremene vojne opreme i oružja.
- Embargo je prije svega bio usmjeren na to da spriječi naoružavanje JNA, za Hrvatsku je ionako bio irelevantan - objašnjava Lončar - jer ona tada, kao ni druge republike, još nije bila suverena i nije mogla legalno uvoziti oružje. Činilo se to, međutim, na druge načine. Uvođenjem embarga htjelo se dati i podršku lordu Carringtonu i haaškoj Konferenciji o Jugoslaviji i takvim “dvotračnim” pristupom pritisnuti Slobodana Miloševića. Sjednica Vijeća sigurnosti UN-a, na ministarskoj razini, produbila je internacionalizaciju jugoslavenske krize, jer je to pitanje, na taj način, ušlo u okvire Ujedinjenih naroda, čime je i stvorena pretpostavka za izravnu intervenciju. To se kasnije, u skladu s glavama 7. i 8. Povelje UN-a i dogodilo.
Jednako važno, upozorava Lončar na nešto što se često ispušta iz vida, bilo je i to što su se na taj način u rješavanje jugoslavenske krize uključile Sjedinjene Države, vrlo angažirane oko sjednice Vijeća sigurnosti i njenog ishoda. Američki državni tajnik Baker tada je, navodeći da odgovornost za sukobe u Jugoslaviji snose mnogi, ipak prvi put jasno prokazao Srbiju i JNA kao inicijatore agresije s ciljem stvaranja “male Jugoslavije”, odnosno “velike Srbije”.
Ta sjednica Vijeća sigurnosti, čije je sazivanje inicirao Lončar (kaže: “Bilo je to prvi put u povijesti svjetske organizacije da je neka zemlja samu sebe stavila na dnevni red”) održana je 25. rujna 1991. Lončar i danas čuva 57 stranica stenograma te sjednice, na kojoj je imao uvodnu riječ. Ali prije te sjednice, Budimir Lončar, tada ministar vanjskih poslova Jugoslavije, u Zagrebu se sastao s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i njegovim najbližim suradnicima.
- U vrijeme kada je već krenula jača ofenziva Slobodana Miloševića, istodobno s manipulacijom u okviru Haaške konferencije, smatrali smo da se nešto mora učiniti kako bi se uz pomoć međunarodne zajednice spriječila srpsko-armijska eskalacija. Dogovorio sam s Tuđmanom susret u Zagrebu. Bila je nedjelja, početkom rujna 1991. godine - prisjeća se Lončar. - Na sastanku su bili i Josip Manolić, tada šef Ureda za zaštitu ustavnoga poretka, premijer Franjo Gregurić, Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ i Ante Marković, predsjednik savezne Vlade. Razgovarali smo o potrebi novih koraka u internacionalizaciji jugoslavenske krize. Tuđman me tada pitao je li realno i može li se očekivati izravno uključenje NATO-a u sprečavanje agresija Miloševića i JNA. Analitički sam izložio glavne smjernice američke politike u tom trenutku, osobito u odnosu na događaje u SSSR-u. Rekao sam da su SAD-u primarni problemi stabilizacija SSSR-a i ohrabrivanje Gorbačovljeve politike, te obnavljanje mirovnih procesa na Bliskom istoku, ako je to moguće. Naš prostor za SAD u ovom trenutku nije prioritetan, rekao sam i dodao da Amerikanci ne žele da naš problem ometa njihove strateške interese. Naravno, Amerikancima je bilo važno i stanje u Europi i da Stari kontinent, nakon ujedinjena Njemačke, u svoje ruke preuzima proces vlastite stabilizacije. U tom svjetlu, SAD je pozdravio sazivanje mirovne konferencije o Jugoslaviji u Haagu. Tuđman i moji sugovornici bili su suglasni da bez SAD-a nije moguće riješiti jugoslavensku krizu, no Amerikanci - i to sam ponovio - radi svojih širih strateških interesa nisu se tada bili spremni izravno uključiti. Predložio sam da, ako želimo međunarodnu intervenciju u pogledu sprečavanja sukoba, to moramo činiti uz pomoć UN-a. To je bio i zaključak našeg sastanka i na toj sam osnovi inicirao sjednicu Vijeća sigurnosti. Tuđman je to prihvatio kao realnost. Dakle, da bude do kraja jasno: Tuđman je potpuno prihvatio internacionalizaciju i, pored Haaške konferencije, stavljanje jugoslavenske krize i pod okrilje UN-a.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i Budimir Lončar poznavali su se desetljećima. Njihovo poznanstvo i kasnije prijateljstvo, datira iz Beograda. “Znali smo se godinama, kontaktirali smo često, pa sam ga u nekim prilikama oslovljavao i s ‘Francek’”, prisjeća se Lončar i dodaje:
- Tuđman je radio u Generalštabu, a njegova supruga Ankica u kadrovskom odjeljenju u Ministarstvu vanjskih poslova. Kada sam 1949. došao u Ministarstvo, njoj sam predao potrebnu dokumentaciju. Ona je bila pomoćnica načelnice za kadrovsku službu.
Pošto je Tuđman bio aktivan u nogometu, bio je predsjednik FK Partizan, a ja sam bio vatreni navijač Hajduka, uglavnom smo razgovarali o nogometu, iako smo znali dotaknuti i druge teme, osobito iz politike i kulture.
Tuđman i Lončar sretali su se tada u krugu u kojem su bili i general armije, Ivan Rukavina (umro 1992.), narodni heroj i sudionik španjolskog građanskog rata, vrlo utjecajna osoba u oružanim snagama. Sastajali su se u kući najmlađeg Rukavininog brata, Zlatka, vojnog liječnika, pukovnika JNA. Drugi brat generala Rukavine bio je u to vrijeme potpredsjednik hrvatskog Sabora. U društvu im je bio i Ivo Robić (“Ali ne pjevač Ivo Robić”, kaže Lončar uz osmijeh), funkcionar u Ministarstvu vanjskih poslova, inače zet Andrije Štampara, pa Zvonko Komarica, koji je s Tuđmanom išao u školu i s kojim je kasnije bio u partizanima.
- Naši su se susreti nastavili i u Zagrebu, naročito kod Ede Murtića, u njegovu ateljeu. Edu Murtića upoznao sam u SAD-u, 1951. Njegov je atelje bio inkubator, enklava demokratskog slobodnog razmišljanja, kakvih je bilo više u tadašnjoj Jugoslaviji. Dolazili su tamo i Jure Kaštelan, Vlado Gotovac, arhitekt Neven Šegvić, književnik Čedo Prica, slikari Zlatko Prica i Dalibor Parać, da spomenem samo neke.
Vodili smo vrlo otvorene rasprave o politici i kulturi i poslije odlazili na ručak ili u Kazališnu kavanu.
- Moj odnos s Tuđmanom nikada nije bio do kraja definiran. Mada sam se s njim, kako sam i rekao, konzultirao u vrijeme početka jugoslavenske krize, on se nije oglasio kada me Ivan Vekić žestoko i neosnovano napao u Hrvatskom saboru, nakon čega je devastirana moja kuća u Preku. Čovjek koji mi se tada javio, rekao da nešto moramo učiniti i čak predložio da zajedno odemo u Preko, bio je Stjepan Mesić.
(...)