Nakon sedam mjeseci pregovora, Vlada je uspjela na godinu dana zamrznuti isplatu božićnica i regresa. Pronađen je i model kako za 40 posto smanjiti trošak prijevoza na posao za javne i državne službenike . Na čelu pregovaračkog tima Vlade bio je ministar rada Mirando Mrsić. Iako ga dio sindikata proziva i naziva grobarom radničkih prava, on je - zapravo- samo učinio ono što su vlasnici privatnih kompanija, pod utjecajem krize, učinili prije dvije godine. Prekinuo je trgovanje ispod stola, rekao ne kupovini socijalnog mira i rekao sindikatima istinu - Hrvatska trenutno nema novca za božićnice, regrese i prijevoz na kojem dobar dio javnog sektora, lažnim prijavama mjesta boravka lažno pumpao plaće.
Nakon 7 mjeseci pregovora, uspjeli ste zamrznuti isplatu božićnica i regresa i srezati naknade za prijevoz. Jeste li zadovoljni?
- Morali smo to napraviti da bi osigurali rast i investicije. Hrvatska je duboko zadužena zemlja, imamo 170 milijardi kuna javnog duga, samo iduće godine na naplatu dolazi 10 milijardi kamata. Dakle, prostora u proračunu je vrlo malo. Cilj nam je bio osigurati redovitu isplatu plaća, zadržati radna mjesta i zato smo morali ići na zamrzavanje isplate pojedinih materijalnih prava iz Temeljnog kolektivnog ugovora. Biti zaposlen u javnoj upravi danas je, i uz male plaće, privilegija u usporedbi što se događa u realnom sektoru. Zbog grijeha nečinjenja bivših vlada koje godinama nisu provodile reforme i na taj način kupovale socijalni mir danas se suočavamo sa bolnim rezovima kako bi spasili što se spasiti da i zaustavili negativne trendove.
U čemu su griješile bivše Vlade? Činjenica jest da su ispod stola dogovarali dodatke.
- Ne bih govorio o tome što su bivši mogli napraviti a nisu. Ali, ne mogu prešutjeti da su granski kolektivni ugovori sklapani u drugoj polovici 2011. Dogovarala su se materijalna prava za koja se u startu znalo da ih je nemoguće ispoštovati. A i Temeljni kolektivni ugovor za javne službe, sklopljen je 2010., kada smo već bili debelo u krizi, no nikakvih rezova u tom dokumentu nije bilo. Obećavalo se znajući da će obveze morati preuzeti neka druga vlada i da se nalazimo u krizi.
Još nisu počišćeni svi kosturi iz ormara?
- Pa evo primjerice od 1. siječnja Vlada bi trebala javnim službama povećati plaće i na to utrošiti 1,6 milijardi kuna! To netko odgovoran nije mogao potpisati. A takvi dogovori postali su u prošlim vremenima obrazac. Matrica. S nama od početka nema tajni. Ono što predlažemo, to je na stolu od prvog dana, nema odgođenog sindikalizma kakav je bio na snazi s bivšim vladama, nema dogovora ispod stola, noćnih odlazaka u Banske dvore. Mi bi sada, do 1. siječnja trebali stvoriti 1,6 milijardi kuna, dakle dodatno se zadužiti. Taj scenario neće ići, ne želimo kupovati socijalni mir daljnim zaduživanjem.
U proračunu za to nema novca.
- Ovoga tjedna krećemo u pregovore sa sindikatima. Želimo sa sindikatima jasno dogovoriti kada plaće u javnim službama mogu rasti. A to ne može biti nikakav datum u kalendaru. Plaće mogu rasti kad BDP raste, kada stvaramo nove vrijednosti, a u vrijeme recesije trebamo biti racionalni i solidarni.
Znači, opet pregovori.
- Da, opet pregovori. Spočitava nam se da mi ne pregovaramo, da stavljamo pred sindikate zahtjeve uzmi ili ostavi. A to nije točno. Način pregovora je drugačiji nego prije, jednostavno su se promijenili pravila igre. Ograničavanje isplate materijalnih prava uvjetovano je situacijom i stanjem u kojem smo zatekli državu nakon izbora.
A dio sindikata se ne da. Provociraju, prijete.
- Ako imate cilj i jasno ga izložite svima, to nije uzmi i ostavi. Ako pregovarate u dobroj vjeri i od partnera očekujete isto. Ne bojimo se prijetnji. Sindikalne akcije su legitimne, ali, isto tako, očekujemo da druga strana shvati trenutak u kojem se pregovara. Da bi ispunili sindikalne zahtjeve, mi bi se morali zadužiti. To su radile Vlade Ive Sanadara i Jadranke Kosor. I kuda nas je to dovelo? Oni su se zaduživali da bi isplaćivali plaće i sve naknade i dodatke. Ali, tko će to vraćati? Mi smo rekli da nećemo kupovati socijalni mir zaduživanjem. Ovo je novi način pregovaranja, način na koji sindikati dosad nisu navikli.Na stolu je sve što imamo. Dio sindikata je to shvatio, odlučili su da im je važno sačuvati TKU, plaće. A drugi inzistiraju da im se jednom vrati sve ono što se sada uzme. A toga nema nigdje. Ne može netko vratiti nešto čega nema. To bi bilo neodgovorno. Prijašnjim vladama najlajkše je bilo pristati na sve, zadužiti se i ne misliti što to znači u budućnosti. Dok su se oni zaduživali, nisu razmišljali o tome kako će se vraćati ti dugovi.