Oleg Mandić je sjedio u projekcijskoj dvorani i gledao kratki film. U tih minutu i pol, koliko je trajao edukativni filmić za turiste, Olegu je cijeli život sjevnuo pred očima.
Ruski pukovnik Fedosenko prilazi čuvarima koncentracionog logora. Predaje im telegram koji je potpisao jedan od najbližih Staljinovih suradnika, Bulganjin. Fedosenko je imao jedan zadatak u Poljskoj - dopremiti obitelj Mandić do Moskve. S časnikom je iz Krakowa došla i filmska ekipa koja je zabilježila povijesni događaj za filmske novosti. Maleni dječak stoji između dvije žene i promatra visokog časnika koji njegovoj majci Olgi predaje pismo vrha ruske vojske. Žene su presretne, iako joj to lica možda i ne pokazuju. Napokon idu kući. Vojnici ih odvode prema kapiji, a iza njih više nema nikoga. Barem ne nikoga živog. Vrata se zatvaraju za njima i tek se onda mogu ugledati dva natpisa koji utjeravaju strah u kosti - ‘Arbeit macht frei’ iskovano od željeza iznad vrata i Auschwitz-Birkenau na samim vratima.
Oleg, s bakom i majkom prilikom odlaska iz logora
Sjedim pored tog malenog dječaka, Olega Mandića, u opatijskoj vili i gledamo spomenuti film. Pokazuje mi utetovirani broj na lijevoj podlaktici. 189488. ‘To sam ja’, kaže mi tiho kada se ukaže maleni dječak, ‘a ovo su moja baka i mama. Rusi su naš došli spasiti.’ Glas mu drhti, a suze jedva suspreže. Film je prvi put vidio 1969., kada se prvi put vratio na mjesto zloglasnog logora u kojem je živote izgubilo preko tri milijuna ljudi, a on ga je, nevjerojatnom srećom, preživio. ‘Obilazili smo logor i u jednom trenutku su nam pustili taj film. Prepoznao sam sebe, mamu i babušku. Nisam mogao vjerovati.’ Nakon obilaska se predstavio tadašnjem ravnatelju muzeja koji se iskreno oduševio, govoreći da su tog dječaka tražili godinama, a on im je, evo, sada sam došao.
Po njega i njegovu obitelj u logor su osobno došli visokopozicionirani časnici Ruske vojske. ‘Moj nono Ante bio je u vrhu jugoslavenske vlasti’, prepričava danas Mandić. Ante Mandić bio je jedan od tri namjesnika malodobnog kralja Petra prema sporazumu Tito-Šubašić, a bio je i potpredsjednik ZAVNOH-a. ‘Znali smo da su nono i otac negdje visoko u vladi. Zato smo po svima koji su mogli dolaziti i odlaziti iz logora kako su htjeli, novinarima, svećenicima, ljudima iz Crvenog križa, slali poruke da se obitelj Mandić nalazi u logor. Preklinjali smo ih da nekako prenesu u Titov štab.’
I danas, u osamdesetoj godini, Mandića služi memorija i prisjeća se strašnih dana rata i njihovog prisilnog odvođenja u Poljsku. Sve je počelo padom Italije u rujnu 1943., kada je Ante Mandić postao čelnik Narodnooslobodilačkog odbora u Opatiji. ‘Radost oslobođenja nije dugo trajalo, jer su Nijemci ušli u Volosko i okupirali cijelo područje na kojem smo živjeli. Nono i tata su pobjegli u partizane, a nas su ostavili jer su mislili da ćemo biti na sigurnom.’
Oleg Mandić se u Auschwitz vratio prvi put 1969., kada je na videu koji se prikazivao turistima ugledao sebe, majku i baku kao posljednje preživjele logoraše. Nakon tog posjeta, vraćao se još nekoliko puta na mjesto na kojem je gotovo i on izgubio život
Obitelj dvojice partizana u početku zaista nije bila direktno ugrožena, ali je sljedećih mjeseci pokušala nekoliko puta pobjeći na slobodni teritorij. To im nije uspjelo, a u međuvremenu su bili izloženi svakodnevnim psihičkim torturama i premetačinama. Nadali su se da će ipak sve proći, ali su se prevarili. ‘Ono najgore od još goreg koje će nam se događati u idućim mjesecima dogodilo se 15. svibnja 1944., kada su u kuću upala četvorica do zuba naoružanih Nijemaca, a nosili su oznake s kolajnom Feldgendarmerie. Pokupili su nas i pravo u riječki zatvor Via Roma. Ispratio nas je miris jorgovana, zasađen u našem vrtu, u punom cvatu. I danas me miris jorgovana podsjeća na te strašne Nijemce i strah koji smo proživljavali tih trenutaka. Bio sam smeten, nisam znao što se događa, a majka me stalno grleći tješila 'sine proći će ovo i brzo ćemo doma'. Nažalost, kuću dugo nećemo vidjeti.’
Zajedno sa mamom i bakom odvezen je u Trst u zloglasni zatvor Coroneo gdje su proveli idućih šezdeset dana. Tamo su bili preslušavani, a Nijemca i Talijana koji su ih ispitivali zanimali su najviše Olegov otac i nono. No oni su se držali priče već ranije dogovorene po kojoj su oni otišli u Rim i da od tada ništa o njima ne znaju. Dva su mjeseca bili u Coroneu, kada su došli po njih i rekli im da idu na put. Nisu rekli gdje idu ni što će se s njima dogoditi. ‘Došli su po nas i uzeli smo ono malo stvari koje smo imali. Na sporednom kolosijeku čekala nas je spremna kompozicija petnaestak stočnih vagona. U njih su nas ugurali doslovce kao stoku. Za nama su zatvorili klizeća vrata i zabravili ih velikim željeznim šipkama, a zatim i lokotima.’
Iz Trsta je krenulo sedamdeset ljudi ugurano u svaki od vagona. Na podu je bilo nešto slame i stajali su gotovo u potpunom mraku, jer je postojao samo jedan maleni otvor kroz koji je pogled bio ograničen. ‘Nisam o ničemu razmišljao nego o tom trenutku u kojem smo se zatekli i iscrpljen sam pokušavao spavati oslonjen na majku u polustojećem položaju. Slama je već prvog dana istrunula, jer nuždu smo vršili u vagonu i riječima je teško opisati kako je to smrdjelo’, prisjeća se danas Oleg.
Oleg Mandić prije nego su nacisti okupirali njegov kraj i odveli ga u najstrašniji logor Europe
Dolazak u logor
Jednom su ih bombardirali saveznici, a najgori im je osjećaj bio potpuna nemoć dok slušaju fijuk bombe, znajući da im nema spasa ako ih pogode. Jednom su ih pustili iz vlaka da se napiju vode. Nisu znali koliko su dugo putovali ni gdje se nalaze, ali su vidjeli da je kompozicija narasla na četrdeset vagona. Na okvirima tih novih vagona stajalo je - AUSCHWITZ .
‘Tada smo postali svjesni da je cilj našeg putovanja to do tada nama nepoznato mjesto. Nitko nije znao što nas tamo čeka i što se krije iza toga imena. No uskoro ćemo saznati,’ priča Mandić i dodaje kako u kasnijim razmišljanjima naprosto nije mogao vjerovati da baš nitko od tri tisuće zatvorenika u tom transportu u kojem su mahom bili ljudi s područja Hrvatskog primorja, Trsta, Istre, nije znao za Auschwitz, logor koji je postojao već četiri godine i u kojem se sistematski ubijalo danju i noću.
Vlak je trećeg dana putovanja stao i zarobljenici su iskrcani na dugačku betonsku stazu. Bili su potpuno okruženi naoružanim nacistima, svi odreda u uniformama na kojima je stajalo SS. Uslijedilo je prvo razvrstavanje: muškarci na jednu stranu, a žene i majke s manjom djecom na drugu stranu. Majke su vikale, molile, a djeca plakala.
‘Meni je uspjelo ostati s majkom i babuškom,’ govori mi Mandić, ‘Skinuli su nas, okupali i poslali na registraciju. Kad smo majka i ja došli na red, ona se nije mogla suzdržati i kazala je kako je sve ovo što rade s nama neljudsko i ponižavajuće. Pisar se samo nasmijao i na njemačkom rekao majci: - ‘Pa zar vi ne znate kamo ste došli! Ovo je Auschwitz - Vernichtungslager!’ (logor za uništavanje).
Oleg Mandić je tada imao jedanaest godina. Čak i tako mlad, shvatio je o čemu se radi, no, kako kaže sada, nekako je sve krenulo svojim tokom i nije imao vremena o tome razmišljati. No istovremeno, prepričava i strašne stvari koje su mu se dogodile tek kada je stigao u logor.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg
