Bio je sjajan igrač, rođena desetka, ali u njegovoj pojavi, pogotovo na licu, postojalo je nešto protiv čega se trebalo izboriti. Krajem osamdesetih, u ona vremena kada je Dinamo još uvijek u nekom širem kontekstu bio simbol pretpostavljene, pa još i nedovoljno muževne zagrebačke finoće, Zvonimir Boban je djelovao nježno i fragilno i bio je, što bi se reklo, lijep. O, kako li je to znalo razgnjeviti krvoločne bekove iz unutrašnjosti! I tako, boreći se protiv jednog onovremenog stereotipa - koji izvan nogometa i nije bio tako loš jer je Zagrebu pripisivao gospoštinu kakve nema u drugim gradovima - Boban je uzvraćao ljutim protivničkim braničima. Poslije se zaratilo, on je otišao u Milano i sve dalje neka je dobro poznata priča.
Upoznali smo se prije dvanaestak godina...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....