Emisije su u Jugoslaviji koštale mnogo, ali se trebalo odužiti publici

Na prijelazu iz 1958. u 1959., autori friško ustanovljene Televizije Zagreb odlučili su podariti svojoj malobrojnoj publici (televizore je tada posjedovala samo elita) pravu novogodišnju proslavu. Program se emitirao uživo, nije bilo magnetoskopa na koji bi se snimale i kasnije po želji emitirale emisije, pa je za tu prigodu odlučeno da se u velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda u Gundulićevoj ulici održi prigodan koncert koji bi televizija prenosila. Nešto prije ponoći bilo je predviđeno da se publici obrati predsjednik Josip Broz Tito.

Pjevači u usponu

Nastupali su pjevači u usponu uz pratnju plesnog orkestra, a tada mladi asistent Joakim Marušić, kasnije redatelj popularnih serija “U registraturi” i “Velo misto”, doveo je u HGZ, kao neku vrstu publike, niz zgodnih srednjoškolki iz obližnje 1. i 4. gimnazije na Rooseveltovom trgu (danas muzej “Mimara”). Sve se odigravalo po planu dok negdje iza deset uvečer nije nastao mrak: pukla je elektromreža HGZ-a, pa su očajni urednici - među kojima je bio i Saša Bjelousov, tijekom narednog desetljeća šef Zabavnog programa Televizije Zagreb - krpali vremenski prostor do Titova govora kako su znali i umjeli. Katastrofa nije prošla bez posljedica, pa su u tehničkom odjelu Televizije prvog radnog dana 1959. letjele glave. Da se tako nešto dogodilo sredinom šezdesetih, skandal bi bio neusporedivo gori. Televizore je tada već posjedovala i niža srednja klasa, tako da je mali ekran preko noći istisnuo film i sport s prvog mjesta top-liste najomiljenije zabave. Tada se, srećom, novogodišnje emisije više nisu emitirale uživo, snimale su se unaprijed i simulirale jugoslavenski “štih”: nešto bi priredila Televizija Zagreb, nešto Televizija Beograd, a Televizija Ljubljana je zbog dosta drugačijeg jezika gostovala selektivno i rijetko u udarnom terminu.

Mediji ignorirali Božić

Nova je godina u bivšoj Jugoslaviji bila najomiljeniji praznik, jer nije imala ideološki naboj poput Dana Republike (29. studenoga) ili Praznika rada (1. svibnja). Božić su tada mediji ignorirali, iako ga se po uredima i ostalim radnim mjestima potiho, a ponekad i jako glasno obilježavalo. Nova godina zbog toga je dobila na značaju, a televizija ju je s razlogom smatrala najznačajnijim događajem u sezoni. Nekoliko mjeseci unaprijed odlučivalo se tko će raditi novogodišnje emisije, tko će u njima nastupati, a koncepti su varirali od dekade do dekade: povremeno se činilo da je u redu da jedne godine Televizija Zagreb smisli koncept zabave za čitavu Jugoslaviju, a druge Televizija Beograd, da bi zatim prevladao puno logičniji sustav, da se svaka televizija brine za svoje područje i kasnije reprizira ono najbolje od drugih studija. Što se emitiralo?

Ništa mudro: malo zabavne glazbe, malo narodnjaka, tu i tamo nešto klasike i baleta te dosta humora.

“Nije se isplatilo smišljati nešto posebno za tu prigodu”, prisjeća se Saša Bjelousov. “Trebala je to biti kvalitetna standardna zabava”. Ipak se vodilo računa o tome da znatan broj gledatelja preferira druženje u obiteljskom krugu, da povremeno zuri u televizor i teško im je zadržati pažnju više od tridesetak minuta.

Ravnomjerna izmjena skečeva i šlagera smatrala se dobitnom kombinacijom za uspješan novogodišnji program. Kako je televizija postajala sve ambicioznija, strani gosti predstavljali su poželjnu akviziciju, pa je tako francuski pjevač i glumac Jean-Claude Pascal izazvao pravu senzaciju kada je za Televiziju Zagreb u drugoj polovici šezdesetih snimio novogodišnji specijal i pritom uživo zabavljao goste u hotelu Esplanade.

Slavlje od tri dana

Podjednako je efektno bilo dovesti u novogodišnju emisiju glumce iz popularnih serija. Jedan od najnadahnutijih poteza Televizije Zagreb bio je emitiranje posebne - novogodišnje - epizode “Gruntovčana” Kreše Golika i Mladena Kerstnera, humoristične serije koju su usprkos sjevernohrvatskom dijalektu zavoljeli ne samo u Zagrebu nego i u Zaječaru.

Novogodišnje emisije koštale su puno, ali se smatralo da se treba odužiti gledateljima koji ne odlaze na proslavu blagdana u inozemstvo ili u neki od domaćih hotela i restorana. Nova godina je bila atraktivan praznik, jer se neformalno slavila puna tri dana - na Staru godinu se dolazilo na posao samo zato kako bi se moglo ugrijati za večernje slavlje. Zato je promjena političkog sustava 1990. godine unijela važne izmjene. Odjednom je Božić dobio na prestižu pa se naposljetku slavilo i Štefanje, dok je Nova godina skraćena za jedan dan. Ipak, bilo bi pogrešno ustvrditi da se televizija usudila promovirati Božić tek u demokratskoj Hrvatskoj. Provjerite kako je izgledao božićni program Televizije Zagreb 1989. godine.

Tada najpopularniji jugoslavenski televizijski tjednik “Studio” najavio je kao posebnu “cvebu” na naslovnoj stranici izravni prijenos polnoćke iz Betlehema, na drugom programu mogli ste pratiti “Božićnu simfoniju” u izvedbi legendarne Jessye Norman, a za slučaj da ne pomislite da ste se zabunili, u filmskom programu očekivala vas je klasična hollywoodska komedija “Biskupova žena” s Caryjem Grantom, Lorettom Young i Davidom Nivenom te crtić “Kako je Grinch ukrao Božić”.

Poseban dodatak bio je izravni prijenos čestitke pape Ivana Pavla II. na sam Božić.

Uzgred, Božić tada još nije bio službeni praznik, ali se naslućivalo da se sprema radikalan povijesni prevrat. Božić i Nova godina tako su na hrvatskoj televiziji uletjeli u utakmicu za najvažniji blagdanski program i teško je procijeniti tko je time profitirao.

Vole stari koncept

Božićni televizijski program shematiziran je prekomjernim brojem filmova prigodnog sadržaja (hollywoodski spektakli religioznog naboja i sl.), mini-serijama iz ciklusa “Biblija” te prijenosima misa. Istodobno, njemačka i austrijska televizija trijezno su procijenile da je Božić praznik kada je čitava obitelj na okupu (ne putuje se u inozemstvo) te da je treba zaintrigirati žestokim atrakcijama: ovog Božića ćete na njihovim kanalima moći vidjeti megahitove “Kung fu panda”, “Mamma Mia!” i “Mumija 3”, dok će vas na HRT-u gnjaviti dosadnim božićnim filmovima, koji prije rastjeruju nego privlače gledatelje.

Sve više prevladava koncept da se instaliraju pozornice na trgovima velikih gradova na kojima nastupaju zvijezde bez nekih drugih novogodišnjih gaža. U nas se još radije prisjećaju starog koncepta novogodišnjih emisija s puno humora i glazbe, a na ostalim programima emitiraju filmove. Možda su u pravu: u katastrofičnom ozračju u kojem je hrvatsko društvo, bolje je gledatelja prikovati uz televizor, nego mu dopustiti da lunja uokolo.