Nadbiskup St. Louisa, Robert Carlson, poslao je 13. ožujka priopćenje Katoličkoj crkvi i vjernicima Missourija: “Primio sam zahtjev Kongregacije za doktrinu vjere kojim se svi opominju da ne sudjeluju na događanjima gdje se promoviraju takozvani vidjeoci iz Međugorja, a posebno g. Ivan Dragičević. Objavite ovu informaciju vjernicima.”
Kongregacija za doktrinu vjere vatikanski je ured ustanove bolje poznate pod starijim nazivom - Inkvizicija. “Vidjeoci” su šestero ljudi srednje dobi kojima se kao djeci 1981. u nekoć zabačenom hercegovačkom selu, danas središtu “marijanske rivijere”, najznačajnijoj turističkoj destinaciji na Balkanu, navodno ukazala Gospa. Ivan Dragičević (50) najpoduzetniji je pripadnik te skupine. Živi između Bostona i Međugorja, ima svakodnevna ukazanja. Isusova majka do sad ga je pohodila oko 12 tisuća puta. Što joj je kod njega toliko fascinantno? Ivan je veseo, debeljuškast, malo razrok gospodin osrednje inteligencije koji sam priznaje da je iz sjemeništa u Visokom otpao jer nije bio kadar savladati filozofiju i latinski. Sigurno je imao problema i s ciničnim klasićima, koji nisu mogli podnijeti egzaltiranu pobožnost, upravo kako je to opisao Stendhal u romanu “Crveno i crno”. No, Ivanu i nekim drugim vidjeocima Gospa se bez oklijevanja posvuda ukazuje, što znači da više nije vezana za lokaciju, nego dolazi gdje god je potrebna i kamo vidjeoce nanese njihova karijera pobožnih fakira…
Različiti rasporedi
Svakome od međugorskih vidjelaca Gospa se prikazuje po drukčijem rasporedu. Mirjani Dragičević-Soldo (50) jednom godišnje, 18. ožujka. Osim toga, drugoga dana u svakom mjesecu javlja joj se glasom, pa zajedno mole za nevjernike.
Ivanka Ivanković-Elez (49) imala je svakodnevna ukazanja do 1985. godine, a onda su Ivanka ili Gospa digle ruke, no ova posljednja rekla je ovoj prvoj da će joj se prikazivati svake godine na obljetnicu izvornog ukazanja 25. lipnja. Toga se i drži već desetljećima.
Jakova Čolu (43) svakodnevna su ukazanja drmala do 1988. Poslije toga Gospa mu se obećala jednom godišnje, i to na Božić, što je vrlo zgodno za praznične iluminacije.
Marija Pavlović-Lunetti (50) ima viđenja svakoga dana, ali živi u Italiji pa je Gospa za njom emigrirala. Marija je na posebnoj žnori s onostranim: svakoga tjedna u četvrtak od 1984. do 1987. preko nje stizale su specijalne Gospine “poruka mira” župi i svijetu (vico et orbi). Brat-bratu tisuću poruka, koje bi dežurni fratar izvjesio na oglasnu ploču u crkvi. Bit će da je Gospi naposljetku dozlogrdilo to praznoslovlje - tisuću kartica općenitosti, prilično redundantno, pa je prešla na mjesečne komunikacije, koje sad uredno izlaze 25. u mjesecu, što znači da ih se do danas skupilo 2500 komada. Da se sve te Gospine poruke izdaju u knjizi, dobili bismo autentičnu hercegovačku i hrvatsku turbo-bibliju, puno jači materijal od one stare židovske kupusare, jer poruke dolaze ravno s neba, a ne iz druge ruke kao kompilacija aramejskih tekstova prevedenih na grčki i onda prepravljanih za Vulgatu. Poslije “Mormonove knjige” što ju je anđeo Moroni 1830. na zlatnim pločicama donio njujorškom obućaru Josephu Smithu, ovo je prva suvremena novelacija kanonskih evanđelja. Osim toga, kao “žensko pismo”, daje nam poseban uvid koji općenito nedostaje religioznom materijalu maskuliniziranog judeokršćanstva…
Vidjelica Vicka
Vidjelica Vicka Ivanković-Mijatović ima 51 godinu i teške zdravstvene probleme. Živi u zaseoku Krehin Gradac, sedam kilometara od međugorskog “downtowna”. Ima 34 godine vidjelačkog staža, prilično je ograničena i dobro se uklapu u sliku primitivne, autentične pobožnosti, u podneblju nalik na Palestinu u doba Isusova rođenja. To ozračje balkanskog Bliskog istoka i privlači ovamo tolike civilizirane, otuđene Talijane, Poljake i Filipince u potrazi za izvornim spiritualnim nadahnućem… Vicka lako pada u šamanski zanos - Gospa joj se ukazuje svakodnevno i još se radi toga uslužno dislocirala u Gradac, jer lakše je njoj eterom nego nepribranoj vidjelici lošom džadom do crkve. Vicki je pritom ukazana posebna milost - Gospin kip koji je valjda stajao na televizoru počeo je mistično svijetliti zelenom bojom! To je, razumije se, izazvalo živ interes hodočasnika, a hrvatski elektronički mediji černobilsku su manifestciju popratili ne u rubrici s cvebama, među “zanimljivostima kod nas i u svijetu”, nego usred večernje emisije vijesti kao pravu pravcatu informaciju o događaju od najšireg i općesvjetskog značenja. I, hodočasničke povorke već stižu u Vickin sokak, novu destinaciju na mapi volšebnog međugorskog Disneylanda. Tako se ukazala mogućnost zasnivanja masovne fabrikcije replika svjetlećeg kipa, kao glavnog suvenira za hodočasničke mase, kojima se baš i nema što ponuditi za izvanpansionsku potrošnju, osim uspona s okrvavljenim nogama na obližnje brdo Križevac visoko 520 metara, besmisleno osim radi oslobađanja nakupljene energije religioznog fanatizma. To brdo nema, naime, nikakve veze s ukazanjem, ali u međugorskoj zoni čuda sve samo od sebe transcendira…
Gospa ima popunjen kalendar obaveza oko međugorskih vidjelaca, ali kako se njihova djelatnost razvila po drugim državama i kontinentima, samo Međugorje gotovo je potpuno ispalo iz njezina itinerera. Gospa se tamo više ne ukazuje, osim iznimno. Svakodnevno se ukazuje u Bostonu, u Italiji i u Krehinu Gradcu, gdje osim toga svijetli. U Međugorje svraća zgodimice, na Božić i još koji put, a objave, “poruke mira”, stižu jednom mjesečno faksom iz Italije. Treba li, prema tome, još govoriti o “međugorskom” čudu?
Ipak, Međugorje je dosad posjetilo barem 30 milijuna hodočasnika i beznačajno selo sa 4000 stanovnika preraslo je u turističku metropolu sa 72 hotela samo na rezervacijskom sajtu Booking. U korizmi se tu obavi po 50.000 pričesti, a misu koncelebrira po 1200 gostujućih svećenika! Velesajam vjere ili praznovjerja donio je na milijarde eura. Znatan dio enormnog dotoka novca donira se mjesnoj župnoj crkvi koja pripada hercegovačkoj franjevačkoj provinciji Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Franjevci su odavna trebali napustiti tu dijecezu i predati je mostarskom biskupu (budući da se redovnicima pastirska služba dopušta jedino u misijskim odredištima), ali oni to, usprkos vatikanskim restriktima, uporno odbijaju već gotovo sto godina...
Kaznena ekspedicija
Kad su se pritisci Svetog oficija pojačali u moderno vrijeme, militantna paraeklezijastička formacija “Mir i dobro”, sastavljena od krotkih hercegovačkih kršćana, nalemala je barem jednog biskupskog sekretara, jer su biskupijski službenici pokušali ući u posjed crkava mostarske Male braće. Vatikan je stoga u kaznenu ekspediciju poslao generala franjevačkog reda koji je razredio tri ili četiri neposlušna fratra. Oni su nastavili djelovati po Mostaru kao heretička sekta. No, naposlijetku, napravljen je kompromis: formirana je vatikanska komisija koja će sljedećih nekoliko stoljeća razmatrati kanonsko utemeljenje čuda, a eksploatacija mirakula dotle se nesmetano nastavlja... Tako je to izgledalo dok se nije nesumnjivom intervencijom Duha Svetoga pojavio papa Franjo. On je odmah izjavio da “Gospa nije poštarica koja raznosi poruke”, a kanonski odbor Kongregacije za doktrinu vjere morao je ubaciti u petu brzinu…
Glavni proponent međugorskog čuda, fra Jozo Zovko, ispovjednik šestero djece kojima se 1981. ukazala Gospa, što je on zatim u propovijedi proglasio jasnom podrškom Neba hrvatskom proljeću započetom točno deset godina ranije (zbog toga je završio u komunističkom kazamatu), bio je u doba vikarskih inspekcija iz Rima sklonjen u maleno selo Tihaljina. Ali, ne možeš ti zaustaviti čovjeka takvog urođenog barnumskog talenta! Pretvorio je župu u alternativnu destinaciju autobusnih ruta hodočasnika koji su nagrnuli u Međugorje, a već na petogodišnjicu ukazanja, kad sam ga ondje posjetio 1986. i intervjuirao za jednoumni ”Vjesnik”, bio je izgradio velebnu novu crkvu i župnicima iz siromašne Dalmacije posuđivao novac. Poslije su ga poslali na otok Badiju kod Korčule gdje mu (hrvatska) država poklanja ferijalni dom za mlade sportaše, koji je preuredio u raskošnu samostansku ljetnu rezidenciju. Poslije toga preselio se na Floridu, unajmivši milijunašku vilu, pa tu s jednom časnom sestrom osnovao ašram, odnosno “međugorski misijski centar”, prenoseći tako svoje nesputane inicijative na teren gdje mnoge sekte razvijaju evangelizam kao krupan biznis. Zovko je inače evidentiran u zagrebačkom samostanu hercegovačkog franjevačkog reda. A red je zahvaljujući silnom dohotku formirao najjaču kršćansku organizaciju na Balkanu, Crkvu unutar Crkve, puno veću i jaču od šest drugih franjevačkih provincija namijenjenih Hrvatima u Hrvatskoj, BiH i Albaniji. Dvije od njih okupljaju “izvorne” franjevce-konventualce, a jedna trećoredce glagoljaše, dok tri ostale pripadaju Maloj braći (Ordine Fratres Minorem, OFM). To su splitska provincija (Presvetog Otkupitelja), zagrebačka (Ćirila i Metoda) te mostarska Uznesenja Blažene Djevice Marije. Ona je u posljednjih 30 godina postala ozbiljna svjetska korporacija.
Osim u Hercegovini, BDM djeluje po svijetu. U Hrvatskoj ima tri samostana: na otočiću Badiji kod Korčule, u Slanom kod Dubrovnika i u Zagrebu, gdje su u Dubravi sagradili golemi kompleks u ulici koja je zatim preimenovana u Aveniju Gojka Šuška.
U Austriji BDM drži dvije župe, u Italiji ima jednu misiju, u Njemačkoj tri, dok su u Švicarskoj predstavljeni sa 12 misija, dvije župe i dva izaslanstva okupljena pod provincijalnom Nacionalnom koordinacijom za misijsko djelovanje u Švicarskoj federaciji.
U Americi nalazi se u Chicagu sjedište posebne Kustodije hercegovačkih franjevaca s jedanaest redovnika, samostanom i osam župnih crkava od New Yorka do Sjeverne Karoline. U Kanadi pak drže osam župa od kojih je ona u famoznom Norvalu “hrvatsko franjevačko sjedište Kraljica mira”, dakle međugorska “ambasada”.
Što će učiniti Franjo?
Koliko je hercegovačkih franjevaca u inozemstvu? Barem onoliko koliko i u postojbini, labavoj bosanskohercegovačkoj domovini. No, ta je njihova multinacionalna djelatnost posve nepoznata, ako ne i tajnovita.
Uoči posjeta Sarajevu papa Franjo primio je bosanskohercegovačke biskupe i rekao im: ”Draga braćo, pun iščekivanja da susretnem vaš narod u Sarajevu, želim vam prenijeti osvjedočenje o milosrđu, pažnji i bliskosti koju Rimska crkva ima prema vama, nasljednicima martira i ispovjednika koji su kroz stoljeća povijesti vaše zemlje očuvali vjeru”.
A prije nego što dođe, moraju se razriješiti ključna pitanja. Izgleda li papa Franjo kao netko tko će u ovoj “izvanrednoj godini Vjere” posvećenoj milosrđu prema siromašnima, iz oportuniteta odabrati kohabitaciju s “takozvanim vidjeocima” i unosnim globalnim korporativnim biznisom fabrikacije čudesa?