Curtizova “Casablanca” vjerojatno bi bila dobar film i da nije one slavne rečenice koju Humphrey Bogart izgovara Claudeu Reinsu: “Mislim da je ovo početak jednog predivnog prijateljstva”. Ali, ta je rečenica za milijune gledatelja i nekoliko generacija ostala ona posljednja, najupečatljivija asocijacija po kojoj pamte Curtizov film, film za koji je Umberto Eco rekao da nije “film” nego “cinema”.
Fellini i Fleming
Filmske rečenice - kada su dobre - katkad imaju taj efekt. Premda postoje veliki filmovi koje ne pamtimo po rečenicama nego po slikama i scenama, upravo su linije dijaloga često onaj djelić filma koji za nama ostaje nakon izlaska iz kina, ponavlja se, postaje poslovičan i ulazi u svakodnevni govor. Eastwood je snimio desetke prekrasnih filmova, ali jednom kad umre, mnogi će ga se najviše sjećati po “Make my day!” Prljavoga Harryja.
Od svega što je ostalo iza Fellinija, ništa nije tako nepoderivo u kolektivnom pamćenju kao dvije kratke rečenice iz “Amarcorda”: “Gradisca!” i “Io voglio la donna!” Od serijala po Flemingovim romanima, ljudi ništa ne pamte toliko kao: “My name is Bond, James Bond”.
Izljev iz korita
Postoje li u našoj kulturnoj memoriji takve rečenice, koje su nastale na filmu i igranoj televiziji, da bi ušle u pučku kulturu, mutirale u poslovice, parole, novinske naslove, egide, transparente i grafite? Njih možda nema mnogo, ali ih ima, a za ovu priliku odabrali smo ih deset. Sve potječu iz filmova i TV serija, sve su nastale u kulturi bivše Jugoslavije ili samostalne Hrvatske, a svaka se od njih toliko “izlila iz korita” da ih danas grafiteri, novinski redaktori, sportski novinari i ljudi uz kavu ponavljaju često i nesvjesni kad su, kako i u kom kontekstu napisane, odnosno izgovorene. Donosimo deset takvih “poslovičnih” replika i prisjećamo se u kakvom su kontekstu izrečene prvi put, na velikom ili malom ekranu.
"Ne okreći se, sine!" - (Ne okreći se sine, Branko Bauer 1956., scenarist Arsen Diklić) - Riječ je o posljednjoj izgovorenoj rečenici u ponajboljem hrvatskom filmu o Drugom svjetskom ratu, i najboljem jugoslavenskom trileru uopće. Rečenicu u filmu izgovara teško ranjeni otac (Bert Sotlar) koji tjera sina da se ne osvrće za njim, nego da požuri prema šumi gdje ga čeka veza za slobodni teritorij. Linija dijaloga koju je napisao scenarist Diklić filmu je u konačnici dala i naslov. No, ono što je zanimljivo jest podrijetlo same scene. Bauer je u više intervjua isticao kako je inspiraciju za nju našao u Disneyjevu “Bambiju”, i to u prizoru kad posrnula mama srna požuruje Bambija da utekne pred požarom.
"Babo, daj babo glavu!" - (Čudotvorni mač, Vojislav Nanović, 1950., scenarist Jugoslav ĐorĐević) - “Čudotvorni mač” Vojislava Nanovića bio je prvi poslijeratni jugoslavenski “fantasy”. Spektakularnim scenografijama, bizarnom fantastikom i jezovitim prizorima film se usjekao u pamet cijeloj jednoj generaciji, tako da i Nedjeljko Fabrio u svojoj prozi “Nagrada” piše o “domaćim zlopogleđama, crno-bijelim umjesto u boji”. Možda najjezovitiji dio filma jest onaj kad Nanović uvodi junaka (Rade Marković) u vještičju špilju. Zla čarobnica u njoj drži izgladnjelog kanibala Baš Čelika. Dok su uokolo glave nabijene na kolčeve, Baš Čelik iz duplje lakomo ponavlja: “Daj, babo, glavu!” Gotički zlokobna pećina i ekspresivni kjaroskuro danas izgledaju naivno, ali su preplašili naraštaje i naraštaje.
"Tko je zapalio žito?" - (Salaš u malom ritu, Branko Bauer, 1975., scenarist Arsen Diklić) - Legendarna serija Branka Bauera “Salaš u malom ritu” odvija se u malom selu u Bačkoj godine 1943. Nakon što djeca slučajno zapaljivom strelicom spale pošiljku pšenice za istočni front, njemački vojni istražitelj Schützer (Šicer) dolazi u selo da otkrije počinitelje. Šicer, u interpretaciji Miodraga Radovanovića, bio je jedan od najnezaboravnijih negativaca jugoslavenskog filma, i to ponajprije zato što je bio fin, nasmiješen i prijazan, a iza uljudnosti krili su se podmukle namjere i moć. Njegovo pitanje: “Tko je zapalio žito?”, koje postavlja svim seljanima, postalo je poslovično, a u uličnoj komunikaciji ironična istoznačnica za svako dosadno propitkivanje.
"Idem malo prek k Žnidaršiću, štel bi si malo povedati o Abesiniji" - (Tko pjeva zlo ne misli, Krešo Golik, 1970., scenarist Krešo Golik) - U Golikovu popularnom hitu ovu rečenicu izgovara glavni junak Franjo Šafranek (Franjo Majetić) svaki put kad želi šmugnuti iz kuće preko puta, u gostionicu na gemišt. Golikov film sniman je na Gornjem gradu u Basaričekovoj ulici, a fikcionalna krčma K Žnidaršiću temelji se na zbiljskoj gostionici u toj ulici. “Gemišt k Žnidaršiću” memorija je načina života u kojem su kavane doista bile dnevni boravak muške populacije, a politička rasprava o Abesiniji memento na jednu drugu, bezazlenu i dječju vrstu politiziranosti koja je nestala s ratom devedesetih. Onog časa kad je rat počeo ovdje, političke novosti počele su nas se stvarno ticati, a muškarci su u gostionici prestali razgovarati o politici.
"Neću politiku u moju butigu" - (Velo misto, Joakim Marušić, 1980., scenarist Miljenko Smoje) - U slavnoj seriji Miljenka Smoje ovu rečenicu uporno i opetovano ponavlja brijač, Meštar (Boris Dvornik), dok njegovom brijačnicom sijevaju političke debate komunista i antikomunista, radićevaca, rojalista i unitarista. Nastao na temelju dvojice glasovitih splitskih “barbira”, Meštar je u Smojinu scenariju bio zamišljen kao primjer dalmatinskoga građanskog gunđala, grintavca koji na svaku politiku ima primjedbe, ali nikad ne saznajemo kakva su njegova opredjeljenja. Snimana 79./80., serija “Velo misto” bila je u svoje vrijeme najambiciozniji projekt RTV Zagreb, a cjelokupni Voćni trg s Meštrovom radnjom sagrađen je u Zagrebu, u sportskoj dvorani. S obzirom na to da se danas smatra evergrinom, vrijedi napomenuti da je u svoje vrijeme serija bila - silno napadana.
"Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo" - (Sjećaš li se Dolly Bell, Emir Kusturica, scenarij Abdulah Sidran, 1981.) - Ova rečenica scenarista Abdulaha Sidrana provodni je refren koji se ponavlja u više navrata u prvom i daleko najboljem filmu budućega dvostrukog canneskog pobjednika Emira Kusturice. Ta rečenica, koja svojom nezgrapnom frazeologijom imitira žargon partijskih proglasa, postat će egida za cijelu jednu eru.
Sidranov scenarij i Kusturičin film zbivaju se u Sarajevu 60-ih i pričaju priču o dobu ubrzane modernizacije, prvih frižidera, televizora, auta i pasoša. Osjećanje da “svakog dana napredujemo” u to je doba bilo opće osjećanje cijele generacije, a tu socijalnu preobrazbu film prikazuje time što se junakova obitelj potkraj filma seli u novogradnju. Sidranova rečenica u sljedećim će se desetljećima često ponavljati kao uzrečica, no kako su zemlje u kojima smo živjeli sve više upadale u političke i ekonomske nedaće, rečenica je sve češće imala ironični ton.
"Das ist Walter!" - (Valter brani Sarajevo, Hajrudin Krvavac, 1972., scenarist Đorđe Lebović) - Slavna posljednja rečenica kultnog Krvavčeva akcijskog trilera. Izgovara je njemački oficir koji s vidikovca gleda Sarajevo i zdvojno priznaje kako ne može uhvatiti šefa sarajevskog pokreta otpora, jer Valter nije jedan čovjek nego - čitav grad. Scenu je, dakako, pratila legendarna glazba Bojana Adamiča.
Budući da su nastajali u vrijeme kad je Jugoslavija imala nerealno napuhanu vanjskopolitičku važnost, partizanski filmovi reflektirali su taj narcizam kroz likove stranaca koji se izrijekom dive jugoslavenskom duhu, upornosti i nepokolebljivom otporu. Scena s “Das ist Walter” nije jedina, ali je najtipičnija manifestacija takve samo-laske. Tijekom desetljeća rečenica je postala kultna uzrečica, a Zabranjeno pušenje 1984. njome naslovljuje studijski album. U ratu devedesetih i rečenica i prateća glazba dobili su sasvim nove konotacije i postali znak otpora Sarajeva jednoj drugoj agresiji. “Das is Valter” je tako danas, među ostalim, i naziv - biciklističke utrke!
"Aleksa, dođi, skuvažu ti pašta šutu" - (Kako je počeo rat na mom otoku, Vinko Brešan, 1997., scenarist Ivo Brešan) - Ovim neobičnim ljubavnim zovom poziva dalmatinska malomištanka (Matija Prskalo) svog muža Aleksu, oficira JNA, da preda oružje i iziđe iz skladišta eksploziva u koje se zabarikadirao držeću u šahu cijeli otok. Kad Aleksinoj supruzi šef kriznog štaba naloži da smisli najbolji razlog zbog kojeg bi njen muž pošao kući, ona se ne domisli ničem boljem od “manistre u suvo”. Brešanova ratna komedija pojavila se u kinima 1997. i odmah postala općedruštveni fenomen: vidjelo ju je nikad nadmašenih 347.000 gledatelja, a teoretičari kulture smatrali su da je masovnim konzumiranjem ratne komedije Hrvatska otpravila traumatsko ratno iskustvo. Od čitavog filma, puk je najviše upamtio ovu rečenicu, koja, paradoksalno, nije postojala u scenariju Ive Brešana nego je dopisana na setu. Rečenica s “pašta šutom” idućih će se godina pojavljivati na transparentima i mitinzima, uvijek s drugim političarom na mjestu “Alekse”.
"Preko vode do slobode!" - (Bitka na Neretvi, Veljko Bulajić, 1969., scenaristi Stevan i Veljko Bulajić) - U najskupljem i najambicioznijem filmu ikad snimljenom u jugoistočnoj Europi igrali su Yul Brynner, Franco Nero, Sylvia Košćina, Sergej Bondarčuk, Orson Welles i Harsy Krueger, ali najpamtljiviju repliku dobio je naš Fabijan Šovagović u ulozi tifusara Boška. Kad pokretna bolnica shvati da je Tito dao srušiti jablanički most, poludjeli Boško skače u ledenu Neretvu uz povik: “Preko vode do slobode!” i utapa se u nabujaloj vodi. Ipak, u samoj sceni središnji je lik bombaš Brynner koji nemoćno prati pogibiju prijatelja. Ta scena - popraćena “napumpanom” orkestralnom glazbom Mikisa Teodorakisa - ilustrira ponajbolje onaj specifični talent koji je Bulajić imao: sposobnost da se orkestriranje masa i socrealistička ilustrativnost poveže s potresnim prizorima individualne drame.
"Ne mišatje me niušta i kvit" - (Lisice, Krsto Papić, 1969., scenarist Mirko Kovač) - U “Lisicama” Krste Papića ovu rečenicu tri puta izgovara danas zaboravljeni, brkati seljak, naturščik iz sela Ježević kod Vrlike, u čijoj je okolici Papićev film sniman. Prvi ozbiljan film koji je snimljen o Informbirou, “Lisice”, prati hapšenje istaknutog komunista kojeg agenti OZNA-e odvedu u zatvor izravno sa svadbe. Dok se odnos seljana spram političkog velmože mijenja od krajnjeg udvorništva do potkazivanja i blaćenja, suhi starac u opancima cijeli film, poput mantre, ponavlja: “Ne mišajte me ni u šta i kvit!” Ova briljantna Kovačeva linija dijaloga izvlači esenciju iskustva ljudi na našim prostorima: iskustva koje uči da od petljanja u politiku može biti samo nevolje. Svaki put kad u Hrvatskoj padne politički kumir - bio to Tito ili Sanader - “Lisice” zabljesnu svojom sve-vremenskom pameću.