Ne želim završiti kao moja majka, rekla je Marilyn Monroe i završila kao njezina majka. Snimao se film Something’s got to give, posljednji film u kojem je sudjelovala, barem službeno, a legendarna starleta bila je pod jakim utjecajem narkotika, nerealiziranih ljubavi, kronične depresije i apsolutne profesionalne anksioznosti. ‘Fox Studios trebao bi me plaćati kao što plaćaju Liz Taylor’, ispovijedala se dalje mladom fotografu Lawrenceu Schilleru dok mu je pozirala gola, što će on 60 godina kasnije iskoristiti za ispovijesnu biografiju ‘Marilyn i ja’, koja je ovih dana uzdrmala američke knjižare.
Dobar dio života njezina majka provela je po ludnicama. Marilyn nije bila daleko od toga. Nekoliko godina prije susreta sa Schillerom pozvala je cijenjenog psihijatra dr. Ralpha Greensona u svoju redizenciju u Los Angelesu. Problemi s alkoholom i tabletama već su bili ozbiljni. Uporno je gutala antidepresive. ‘Mogu prestati kad god hoću’, lagala je u proljeće 1957. godine prijateljima. ‘Dapače, po nekoliko mjeseci ne popijem ni jednu tabletu.’
Ipak je potražila dr. Greensona, poznatog psihijatra poznatih; na listi klijenata već su se nalazili Frank Sinatra, Tony Curtis i Vivien Leigh. Dogovorili su se. Apsolutna diskrecija, ali i apsolutna kontrola nad njenim stanjem. Dr. Greenson, marljivi Židov koji je u doba najvećeg američkog antisemitizma morao otići u Švicarsku da bi se školovao, a zatim se vratio, studirao na njujorškoj Columbiji i plasirao teze da su svi homoseksualci zapravo ljuti na majke i zaljubljeni u očeve, brzo je pomogao rasturenoj zvijezdi.
Povraćanje u zahodu
Marilyn je izbacila lijekove i smanjila alkohol. Izbjeći će, činilo se, zapadanje u psihotična stanja koja su njenu porodicu opsjedala generacijama. Funkcioniralo je u Los Angelesu, iako je njezin bivši muž, legendarni igrač bejzbola Joe DiMaggio , smatrao kako ništa ne funkcionira u Los Angelesu. Optuživao je njenu obitelj i novog muža, poznatog pisca Arthura Millera, da su je uništili životom u Hollywoodu. Svako malo ju je mobingirao i preklinjao da mu se vrati u San Francisco. Ona bi odbila, pa je DiMaggio bio taj koji je dane provodio po prljavim birtijama najveće sjevernokalifornijske luke, uvaljen u udobnu stolicu, uživajući u ulizivanjima fanova koji bi ga svako malo pridignuli i pomogli mu da se ispovraća u zahodu.
Marilyn je tih dana manje povraćala, a terapija vrijednog dr. Greensona prestala je djelovati kad se vratila napornim filmskim snimanjima. Snimao se, dakle, Something’s got to give, a Marilyn je ponovno bila na putu da postane svoja majka. Autoputu. Bila je iscrpljena, uporno bolesna, sa stalnim glavoboljama i potrebom za lijekovima. Trebala je snimati 35 dana, a snimala je samo 12. Bjesnila je na Millera i DiMaggia, ljutila ju je popularnost Elizabeth Taylor, koja je za Cleopatru dobila milijun dolara; Marilyn je za Something’s got to give dobila slabih 100 tisuća.
Sjedila je tijekom snimanja sa 23-godišnjim fotografom Schillerom i otkrivala mu sve, a njegovo svjedočanstvo prvi put otkriva koliko je stanje mlade glumice bilo kompleksno i toksično.
Nijedan Oscar
‘Mogla bih ti pričati o odbijanju’, govorila mu je. ‘Ponekad imam osjećaj da je cijeli moj život jedna odbijenica’.
‘Ali pogledajte se sada, Marilyn!’ uzvratio je Schiller.
‘Točno to. Pogledajte me sada.’
‘Vi ste zvijezda, vaše lice je na svim naslovnicama diljem svijeta! Svi znaju tko je Marilyn Monroe’, pokušao je još jednom Schiller.
‘Reci mi, koliko sam nominacija za Oscar dobila?’ odgovorila je Marilyn.
‘Ne znam.’
‘Ja znam. Nijednu’.
Mladom Schilleru odlučila je pozirati i zbog iznimne ljubomore na Elizabeth Taylor. Organizirala je nekoliko egzibicionističkih trikova kojima je pozornost javnosti htjela vratiti na sebe. ‘Larry’, rekla je fotografu kojem je otkrivala najintimnije detalje svog života, ‘želim tvoju garanciju da ćeš, ako izađem bez ičega iz ovog bazena, osigurati da u broju magazina koji objavi slike ne bude apsolutno ništa o Elizabeth Taylor’.
