Gana? Iznenađeno sam u veljači ove godine gledao moje sugovornike u Međunarodnom monetarnom fondu u Washingtonu kada su mi ponudili posao u toj zapadnoafričkoj zemlji. No, odmah sam shvatio da se radi o jedinstvenom profesionalnom i životnom izazovu te pristao na godišnji ugovor. I nisam pogriješio. Pola je tog vremena proteklo kao u času i da, sada znam da je Einstein imao pravo kada je govorio o relativnosti vremena. Puno me prijatelja i poznanika pita kakav je život u Accri. Zato sam odlučio prihvatiti ljubazni poziv Jutarnjeg lista da opišem svoje dojmove o životu u ovom dalekom gradu, glavnom gradu zemlje koja je stekla nezavisnost od kolonizatora iste godine kada sam i ja rođen, a vršnjaci se često dobro slažu.
Slika prva: Snijeg u Gani
Religija u Gani ima vrlo veliku ulogu. To se može uočiti već na prometnicama jer na taksijima često pišu poruke kao: “Isus je tvoj spasitelj” ili “Alah je najveći”, ovisno o vjeri vozača. Iz radija u taksiju često se čuju govori propovjednika ili svira duhovna glazba.
Računa se da u Gani ima oko 70% kršćana te otprilike petina stanovništva muslimanske vjere. Kada nedjeljom hodate ulicama, redovno se čuje glasno pjevanje velikog broja ljudi iz brojnih crkava te glas propovjednika iz jakih zvučnika.
Već sredinom studenog u najvećim su se trgovačkim lancima pojavili okićeni umjetni borovi. Shoprite, južnoafrički lanac koji se posljednjih par godina brzo širi u Gani, postavio ih je nekoliko. Police dućana prepune su božićnih ukrasa. Sve je uvoz iz Kine. Nekada bismo rekli “Konjščinska”, no nisam siguran ima li i danas ta riječ jasno značenje za čitatelje.
Prva mi je reakcija bila kako su takvi ukrasi ne baš primjereni jer ne samo da u Gani ne sniježi nego ni ne rastu borovi. Još je veće iznenađenje stiglo kada sam u dućanu čuo da iz zvučnika svira poznata melodija: “Zvončići, zvončići zvone cijelu noć”, naravno, na engleskom, a blagajnice nose crvene kape s bijelim rubom. Razumijem da se kršćani žele radovati rođenju Isusovu, a kao što sam rekao, crkva je vrlo utjecajna u Gani. No, kopiranje simbola razvijenih zemalja koje su daleko sjevernije od Rakove obratnice u meni je stvorilo osjećaj zbunjenosti.
Ta je ikonografija još neobičnija s obzirom na to da se u prosincu temperature zraka u Accri kreću od najnižih 25 Celzijevih stupnjeva do maksimalnih 32 stupnja, što uz visok postotak vlage često daje tzv. osjećaj topline kao da je gotovo 40 stupnjeva. Usput, temperature su takve više-manje tijekom cijele godine, uz male varijacije ovisno o tome je li kišna, malo hladnija ili sezona suše. Takva klima stvara dodatne probleme za oponašanje božićnih običaja s dalekog Sjevera. Kako dimnjaka ni kamina tu nema, ne znam može li se maloj djeci uvjerljivo reći da Djed Božićnjak (ili Sveti Nikola) donosi darove u stanove tako da se provlači kroz uske cijevi klima-uređaja?
Slika druga: Hrana na cesti i strah od kolere
Svaki iskusniji putnik uvijek želi probati lokalnu hranu. Dakle, što se jede, u Gani je važno pitanje. Ako treba odabrati jedno karakteristično jelo, rekao bih da je to fufu ili banku u juhi. Fufu je tijesto od miješana brašna koje izgleda kao velika knedla. Banku je slična oblika, no zamotan je u plastičnu foliju prije konzumacije jer se radi o polufermentiranom tijestu. Njih se stavlja u vrlo ljutu juhu od raznog povrća, u kojoj se obično nalaze komadi prethodno dimljene ribe i mesa. Tradicionalno se fufu jede rukom. Kako je juha vrlo rijetka, bio sam znatiželjan probati tako jesti. Domaćini su mi objasnili da se od velike knedle fufua rukom otkine dio tijesta te se od njega napravi kuglica koja se onda palcem udubi i tako se jede juha. Probao sam, no odmah na početku mojeg truda ljubazni su mi domaćini donijeli žlicu i diskretno rekli da se pri jelu uvijek koristi samo desna ruka.
Ono što se brzo uoči u Accri prodaja je hrane na otvorenom. Za start-up restoran ovdje nisu potrebna velika ulaganja. Obično uz cestu, ispod velikog drva, na zemlji se postavi nekoliko drvenih klupa, plastičnih stolaca, stol, napravi se neka tenda od dasaka ili plastike da se natkrije mjesto za kuhanje. Hrana se grije drvenim ugljenom koji gori u velikoj metalnoj zdjeli i “cestovna hrana” (street food) u Akri spremna je za poslovanje. Kao lokacija se obično bira lokacija blizu nekog ministarstva, mjesto kojim prolazi više ljudi. Što se priprema na takvim mjestima? Puno toga, od pečenih banana (plantain) i pečenog jama do tradicionalnog doručka koji se često sastoji od kaše nastale od više vrsta brašna i vode koja podsjeća na zobenu kašu, bijelog kruha i lokalnih pogačica prženih u ulju na licu mjesta. Popodne se zdjele s hranom i posuđe odnesu, pomete se prostor i do idućeg jutra njime vladaju samo kokoši sa svojim pilićima koje traže ostatke hrane.
Jednom dok sam hodao na posao ljubazni su me mladići koji su sjedili na doručku u takvom “restoranu” pozvali da jedem s njima. I jelo, kao i druženje, bilo je vrlo ugodno. Ganci su jako otvoreni i ljubazni ljudi. Odmah će vas pitati kako se zovete, odakle ste, oslovljavaju vas s “prijatelju” i slično. No, drugog dana nakon mojeg prvog iskustva s “cestovnom hranom” u novinama je osvanuo veliki članak o koleri u Accri. Pisalo je da je tada bilo oko petnaest tisuća registriranih slučajeva kolere s više od preko mrtvih. Autor je članka na kraju naveo da se kolera najviše širi preko hrane koja se prodaje na cesti. Srećom inkubacija je kod kolere kratkotrajna, pa nisam dugo bio zabrinut.
No, zato se i dalje ne odričem sjajnog prirodnog energetskog pića - soka mladog zelenog kokosa. Prodavači na velikim kolicima uz cestu drže puno plodova kokosa. Nakon što platite kokos, vrh ploda prvo zašilje impozantnom mačetom te vrlo spretno jednim udarcem na novonastaloj špici naprave otvor kroz koji možete piti divnu tekućinu. A cijena po kokosu je 3 kune i nije se mijenjala već šest mjeseci usprkos inflaciji od 17 posto.
...