- Nastala situacija posljedica je načina na koji se Gadafi odupro pobuni upotrijebivši snažnu i veliku vojnu silu bez ustezanja, dakle prilično beskrupulozno. On je fanatik, dobro je naoružan, a očito posjeduje vjernu vojsku pa se pobunjeni narod, nespreman i neobučen za takvo što, nije mogao učinkovito suprotstaviti. Temeljem odluke Vijeća sigurnosti napadnuto je njegovo naoružanje, prije svega zrakoplovi kojima pobunjenici nisu raspolagali, da bi ga se slomilo. No još uvijek se ne usuđujem predvidjeti konačni ishod građanskog rata u Libiji ni koliko će trajati, a ne želim nagađati ni o sudbini samog Gadafija - kaže nam nekadašnji hrvatski veleposlanik u Egiptu i uvaženi arabist Danijel Bučan, koji prati događaje u nemirnom “revolucionarnom” arapskom svijetu.
Je li se Moamar Gadafi tako dugo održao samo zbog vojne sile ili je za to zaslužno nešto drugo, možda stvarna podrška određenih plemena ili dijela stanovništva?
- Da, naravno. Ne može se sve temeljiti isključivo na vojnoj snazi, kakva god ona bila, ili plaćenicima, kako se to isprva isticalo. Gadafi sigurno neće dići ruke tek tako i otići bez pozdrava. Previše je uložio i sada je, čini mi se, spreman igrati do kraja. No, ne vjerujem ni da će međunarodna vojna koalicija odustati. I ona mora ići do kraja. Stvar još nije gotova.
Mislite li da se bez kopnene intervencije Gadafija neće moći srušiti?
- Mislim da će ga se teško bez kopnene intervencije moći srušiti. Ne znam hoće li se međunarodna koalicija, odnosno NATO odlučiti za to, ali mora početi barem s izravnim naoružavanjem i obučavanjem pobunjenika. Što se zatim može pretvoriti u dugotrajni građanski rat.
Ako Gadafi i dalje u dijelu stanovništa bude imao podršku, a ona, kako se čini, postoji, onda nas možda stvarno čeka dugotrajan i krvav sukob.
Ben Ali je pobjegao nakon samo nekoliko dana pobune u Tunisu, a i Hosni Mubarak otišao je relativno brzo i bez nasilja.
- Da, ali posrijedi su različite stvari. Primjerice, u Egiptu je vojska, kao vrlo važan, pa i presudan čimbenik tamošnje političke scene, prešla na stranu pobunjenika te Mubaraku zapravo nije ostalo ništa drugo nego da se povuče. U Libiji se to nije dogodilo.
Ondje je armija bila usko vezana uz Gadafija i njegov režim. To je njegova, moglo bi se reći, privatna vojska, a Mubarak se oslanjao na vojsku, ali nije je, reći ću tako, posjedovao. Drugo, Egipat je vrlo važan saveznik SAD-a i egipatski vojni vrh bio je na toj liniji. Toga u Libiji također nije bilo.
Egipatska vojska s odlaskom Mubaraka nije željela izgubiti ni to savezništvo ni vezu, kao ni izdašnu američku financijsku pomoć, što je vrlo važno za razumijevanje cijele situacije.
Jedan od najvažnijih razloga intervencije u Libiji je nafta. Francuska je prva priznala pobunjeničku vlast te bila jedna od najglasnijih u pozivima za intervenciju. Je li možda Francuska već sklopila neki sporazum u vezi s tim s potencijalnim Gadafijevim nasljednicima.
- U međunarodnim odnosima, što smo i na vlastitoj koži osjetili zadnjih 20 godna, ne postoji ljubav, pa čak ni prijateljstvo, nego prije svega interes. Da Libija nema nafte, situacija bi bila bitno drukčija. Možda ne bi ni bilo intervencije. Ne znam je li Francuska već sklopila neke dogovore za budućnost. To ne mogu reći, ali to se može pretpostaviti. Kako ste i sami rekli, Sarkozy je već priznao pobunjenike i tako im dao međunarodni legitimitet, a to je učinio u ranoj fazi građanskog rata. Kao što je Egipat geostrateški važan kao ključna arapska zemlja, tako je Libija važna zbog nafte. U Egiptu je vojska mirno napravila smjenu te ostala vjerna vanjskoplitičkim temeljima, što je SAD-u bilo najvažnije.