Goran Tribuson jedan je od najplodnijih suvremenih hrvatskih književnika. Akademik je HAZU. Tu čast zahvaljuje izvrsnosti svojih priča i romana te sjajnim filmskim i televizijskim scenarijima. Najgledanija TV serija HTV-a već je godinama “Odmori se, zaslužio si...” čiji scenarij Tribuson piše u suradnji sa svojom sestrom, redateljicom Snježanom Tribuson. Goran Tribuson je već postao klasik. Njegova djela su u školskoj lektiri.
Vi ste akademik HAZU. Jedan od mlađih?
- Nisam najmlađi. Ima mlađih, posebno u ostalim razredima. U razredu književnosti redoviti članovi su, u prosjeku - stariji. Matematičara i biologa ima mlađih od mene. U književnom razredu Nemec je pet godina mlađi od mene.
Je li Akademija posao?
- Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, HAZU, je i posao, naravno. No, ja sam još u radnom odnosu pa sam pošteđen, za sada, nekog ozbiljnijeg rada u Akademiji. Već dvanaest godina predajem scenarij na Akademiji dramskih umjetnosti, što mi je prioritet. To je odsjek filmske režije, a katedra je: scenarij. Naš predmet slušaju i polažu redatelji, dramaturzi i producenti.
Šef ste katedre?
- Da, netko mora biti. Sada sam to, slučajem, ja. Ali, to se mijenja. Izmjenjujemo se.
Što konkretno govorite studentima dramskih umjetnosti?
- Zanatske vještine: kako izgraditi karakter lika, kako voditi priču, kako, otprilike, izgleda filmska dramaturgija. Postoji umijeće podučavanja, ali ono je uvijek ograničeno. Pravi uspjeh diplomiranog studenta ovisi o njegovom talentu, o umjetnosti koju radom dosegne. Ne mogu ga ja naučiti kako da postane talentiran.
Vi ste diplomirali pa i magistrirali filmologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kod profesora Peterlića?
- Točno. To me zanimalo.
Kad odete u kino, pogledate li svaki film do kraja, čak i ako vam se ne sviđa?
- Ne. Ako mi se ne sviđa, izađem iz kina nakon desetak minuta. Znam da to nije pristojno, ali... fućka mi se, ne dam se gnjaviti. Ipak, rijetko se događa da izađem iz kina prije završetka jer, uglavnom, filmove gledam doma. Imam projektor. Pa kad mi film nije dobar, pritisnem stop na daljinskom.
Isto radite i s knjigama? Ako nisu dobre, naravno?
- Da, slično. Ukoliko mi se ne sviđaju, pročitam tridesetak stranica. Imam već određeno iskustvo. Dosta dobro znam procijeniti i film i knjigu.
Napisali ste više od 30 romana, od čega je barem polovica sjajnih krimića.
- Ono što najviše cijenim u kriminalističkim romanima, u tuđim i u vlastitim, socijalna je razina, društvene okolnosti. Ne vidim samo ljude koji ubijaju nego otkrivam i razloge zbog kojih se ubija, zbog kojih uopće zločin postoji u nekom društvu. Slika društva je bitna. Tako i pišem svoje krimiće. Ubija se zato što u društvu postoje takve silnice koje čine čovjeka ubojicom ili ga čine žrtvom.
Zločin determiniraju društvene silnice, ali i psihička poremećenost zločinca.
- Jasno, slažem se. Ja vam sad govorim o stvaranju krimića. Jedno od 20 pravila za pisanje krimića, koja je objavio Van Dine još 1928. godine, jest da “luđaci nisu dobri ubojice”, u romanima, naravno. Kod luđaka nema logike. Luđak ubija po svojoj unutarnjoj zapovijedi. Ne postoji kod poremećenog uma logika koja je tako važna u krimiću, jer detektiv tek pomoću nje rješava slučaj.
Ima li još zanimljivih pravila?
- Ima. Zabranjena je ljubav, kao pokretač priče. Može biti ljubavi, ali ona nije bitna, rubna je. Ima krimića koji žele razmaknuti granicu žanra pa uvode ljubav. Postoji jedan krimić, autor je francuski pisac Frederic Dard, u kojem je ljubav užasno važna. No, to je rijetkost. Kad je ljubav bitna u priči o zločinu, onda to više nije kriminalistički roman. Krimić ne trpi ljubav.
Šteta.
- Nije šteta. To su pravila igre. Pravila pravog krimića.