STRAVIČNA ISTINA

HITLEROVE FURIJE Tukle su djecu do smrti i išle u lov u kojem su divljač bili Židovi. Nikad nisu osuđene

Službeno su bile učiteljice, tajnice, bolničarke, supruge SS-ovih časnika. No njihov pravi posao i istinska strast bio je genocid

Erna Petri bila je brižna majka dvoje djece i odana supruga visokog SS-ova časnika u okupiranoj Poljskoj. Petrijevi su živjeli u velikoj kući u kolonijalnom stilu na imanju koje su održavali brojni prisilni radnici slavenskoga podrijetla. Jednoga je dana plavokosa, 23-godišnja Erna na povratku iz trgovine zatekla pokraj seoskog puta šest polugolih i isprepadanih mališana u dobi od šest do 12 godina.

Bili su to mali Židovi, pobjegli iz vlaka koji ih je vozio prema logoru smrti Sobibor. Sažalivši se nad dječacima, Erna ih je povela kući gdje ih je utoplila, nahranila i utješila. A zatim ih je odvela u šumu, postrojila i hladnokrvno ubila, jednog po jednog, hicima u zatiljak. Nakon rata je priznala svoje zlodjelo te je u Istočnoj Njemačkoj osuđena na doživotnu robiju.

Poslijeratni sudski proces Erni Petri zaintrigirao je američku povjesničarku dr. Wendy Lower, dugogodišnju savjetnicu u Memorijalnom muzeju holokausta u Washingtonu i profesoricu na Claremont McKenna Collegeu. Koautorica nekoliko knjiga o nacizmu, Wendy Lower proputovala je Poljsku, Ukrajinu i Bjelorusiju kako bi istražila tamošnje arhive i otkrila zastrašujuće podatke o njemačkim ženama koje su tijekom nacističke okupacije živjele u istočnoj Europi.

Prednjačile bolničarke

Više desetaka tisuća Njemica sudjelovalo je u nacističkim zločinima za koje su tek malobrojne među njima odgovarale nakon rata, tvrdi Wendy Lower u svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Hitler’s Furies: German Women in the Nazi Killing Fields” koja je izazvala veliku pozornost britanskih i američkih medija.

“Uloga njemačkih žena u Hitlerovu ratu ne može se više promatrati kroz njihovu mobilizaciju i viktimizaciju na domaćem terenu. Umjesto toga, Hitlerova Njemačka proizvela je drugu vrstu ženskog karaktera u ratu, jedan izraz ženskog aktivizma i patriotizma na najnasilniji i najperverzniji način”, ustvrdila je Wendy Lower u New York Timesu. Čak 13 milijuna Njemica bile su članice Hitlerove Nacionalsocijalstičke stranke, a u koncentracijskim logorima radilo je oko 5000 čuvarica. Neke od njih postale su poznate zbog svoje ozloglašenosti, poput Ilse Koch, poznate kao “bič iz Buchenwalda”, i “lijepe zvijeri” Irme Grese, čuvarice u logorima Ravensbrück, Auschwitz i Bergen-Belsen.

U knjizi “Hitler’s Furies” Wendy Lower prati 13 mladih žena, bolničarki, tajnica, učiteljica i supruga SS časnika, poput Erne Petri, koje su se doselile u Poljsku, Ukrajinu i Bjelorusiju. Uglavnom podrijetlom iz radničkih i seljačkih obitelji, oko 500.000 mladih Njemica pridružilo se kolonizaciji “Divljeg istoka”. No, mnoge su od njih u okupiranim zemljama istočne Europe postale dio Hitlerove ubilačke mašinerije.

- Nacistički režim mobilizirao je generaciju mladih žena koje ne samo da su prihvaćale nasilje, nego su ga i činile - ustvrdila je dr. Lower. Među prvim tim zločinkama bile su medicinske sestre koje su zadojene mitom o arijevski čistoj naciji i naoružane injekcijama morfija rutinski ubijale fizički i mentalno hendikepirane pacijente. Njima su se pridružile babice koje su prijavljivale deformirane bebe i fetuse te savjetovale pobačaje, eutanaziju djece i sterilizaciju majki. Wendy Lower opisuje Pauline Kneissler iz dvorca Grafanek na jugu Njemačke koji je slovio kao “bolnica za eutanaziju”.

Čišćenje rase

Pauline Kneissler je rođena u Odesi koja je tada bila “boljševički grad”, ali se s roditeljima preselila u njemačku pokrajinu Vestfaliju. Tamo su kupili malu farmu, ali su je tijekom Velike depresije bili primorani prodati.

Kao 19-godišnja djevojka, Pauline Kneissler postala je gorljiva članica Hitlerove stranke, a nekoliko godina kasnije i aktivna sudionica genocida. Revno je obilazila duševne bolnice i svakodnevno birala po 70 pacijenata koji su zatim ubijani plinom u dvorcu Grafanek. Smatrala je da im ne čini ništa loše jer “smrt od plina ne boli”.

Dok je kao tajnica radila za Wilhelma Westerheidea, nacističkog funkcionera u gradu Volodimir-Volinski na ukrajinsko-poljskoj granici, mlada Johanna Altvater igrala je istaknutu ulogu u tamošnjem masakru Židova. Kada je 1941. došla u Ukrajinu, Johanna je imala samo 22 godine. Tijekom likvidacije židovskog geta Johanna Altvater, poznata i kao Fräulein Hanna, umarširala bi u bolnicu, a zatim s balkona bacala pacijente po izboru. “Specijalnost” joj je bilo ubijanje djece koju je mamila slatkišima, a zatim bi im pucala u otvorena usta. Nerijetko je maloj djeci razbijala glavu o zid.

- Nikad nisam vidio takav sadizam kod jedne žene - svjedočio je mnogo kasnije otac djeteta koje je “tajnica” Altvater ubila pred njegovim očima.

Nakon rata se Johanna Altvater udala, usvojila sina te u svom rodnom gradu Mindenu postala socijalna radnica koja se skrbila o mladima. Tijekom rata na području Ukrajine pod Westerheideovom upravom ubijeno je 20.000 Židova, a on i njegova vjerna tajnica našli su se na sudu u Zapadnoj Njemačkoj dva puta, krajem 70-ih i početkom 80-ih godina.

- Bila sam samo tajnica - branila se tijekom suđenja Johanna Altvater. Tijekom oba sudska procesa i ona i njezin šef oslobođeni su optužbi zbog kontradiktornih svjedočanstava.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. rujan 2022 20:36