Pisanje je politički čin, a poezija je oružje kulturne borbe" izjavio je prije dvije godine Linton Kwesi Johnson, veliki , danas već klasični britanski pjesnik, čiji su albumi krajem sedamdesetih ulazili u najuži kvalitativni vrh svjetske reggae i rock produkcije (iako LKJ nikada nije postao masovno popularan).
Linton Kwesi Johnson, čovjek koji je, među ostalim, pripadao britanskom ogranku američkih Crnih pantera, gotovo da je karakterističan primjer čestog ispreplitanja politike s popularnom i formalnom kulturom u anglokaripskim i američkim karipskim zajednicama.
Najpoznatiji reggae glazbenik svih vremena, pokojni Bob Marley , bio je, primjerice, toliko duboko upleten u jamajčansku politiku da je na njega 1978. godine izvršen atentat (Marley je preživio, da bi tri godine kasnije umro od raka). Posljednjih godina svog života Bob Marley bio je , u stanovitom smislu, parlalelni predsjednik Jamajke.
The Clash su se sasvim promišljeno služili reggaeom u nekima od svojih najvažnijih političkih pjesama, poput Guns of Brixton, posvećenoj rasnim neredima u tom dijelu Londona.
Čak se i ska, posve zabavni dio reggae kulture, u rukama i mikrofonima opakih i talentiranih bendova poput danas zaboravljenih The Specials, pretvarao u uvjerljivo političko oružje.
Popularna glazba crnaca s Kariba posjeduje, dakle, dugu i uspješnu političku tradiciju; ona se, zapravo, i na ideološkoj razini (rastafarijanizam) i na praktičnoj razini vrlo često miješa s politikom. Utoliko je predsjednička kandidatura Wyclefa Jeana, 41-godišnjeg američkog repera rođenog na Haitiju, sasvim prirodna: ona ne predstavlja nikakav kuriozitet, nego je, naprotiv, gotovo normalni nastavak političkog djelovanja uglednih protagonista crne popularne glazbe, ali u sferi gdje se donose političke odluke. Wyclef Jean je ideologiju i propagandu zamijenio praktičnom politikom. Da je Linton Kwesi Johnson odlučio napustiti Veliku Britaniju, u Kingstonu se vjerojatno ne bi bavio samo pisanjem pjesama i držanjem predavanja, nego bi se, također, natjecao za neko od mjesta u vlasti.
Ovdje je važno reći da Jeanova kandidatura za predsjednika Haitija nema baš ništa zajedničko s političkim karijerama Ronalda Reagana ili Arnolda Schwarzenegera. Njih su dvojica iskoristili glumačku popularnost da bi se lakše probili prema vrhu Republikanske stranke:oni su, dakle, od samog početka svog političkog djelovanja funkcionirali kao establišment. Wyclef Jean je, pak, solo igrač na sceni gdje politički establišment ionako ne postoji.
Ako Jean postane haitski predsjednik, on će to postići isključivo zahvaljujući svom talentu , popularnosti, uvjerljivosti u kampanji, i novcu kojim raspolaže. Wyclef Jean, po svemu sudeći, neće biti predstavnik niti jedne političke ili društvene elite, nego, naprosto, čovjek koji je ugodnu glazbeničku karijeru, zbog osobnih uvjerenja, uspio zamijeniti državničkom . Hrabar potez.