Dok Europska unija izlazi iz krize, njezina najmlađa članica Hrvatska ni uz velike mjere štednje i financijske racionalnosti ne uspijeva zaustaviti pad gospodarskih aktivnosti. Nije u tome usamljena, jer su brojne zemlje EU još uvijek gotovo na samom financijskom dnu, uz porast nezaposlenosti i nelikvidnosti društva. S druge su strane uspješne članice koje se, unatoč za njihove prilike visokoj nezaposlenosti, ne mogu ni uspoređivati s potpuno posrnulim gospodarstvom manje razvijenih zemalja u koje se ubraja i Hrvatska. O tome koliko takva situacija pridonosi društvenim podjelama, o klasama i novim društvenim slojevima koje je stvorila globalna financijska kriza, te budućnosti Hrvatske u europskom društvu razgovarali smo s mr. sc. Zoranom Malenicom, sociologom, socioekonomskim analitičarem i višim predavačem na Pravnom fakultetu u Splitu.
Mr. sc. Malenica nije optimističan i vjeruje da je financijska agonija naše zemlje dijelom uzrokovana nedostatkom političke hrabrosti za dubinske, nerijetko i bolne reforme.
Produbljene razlike
Iako BDP Europske unije polagano raste, što su analitičari iskoristili da kliču izlasku iz financijske krize, jaz među zemljama članicama izuzetno je velik. Čak je 15 zemalja članica objavilo dvoznamenkaste stope nezaposlenosti, dok u Njemačkoj ili Austriji stopa iznosi oko pet posto. Koliko je dubok jaz među stanovništvom EU?
- To je zapravo pitanje vezano uz eurozonu koje će vrhunski eksperti još morati analizirati. Postoji jedno mišljenje da je produbljavanju razlika između sjevera i juga Europe upravo kumovalo uvođenje eura. Postoji zajednička valuta, ali nema zajedničke porezne politike, što stvara razlike. Sociološki gledano, naravno da ti vrlo različiti podaci o nezaposlenosti ukazuju da uvjeti života nisu jednaki. Nisu bili ni ranije, ali se razlike produbljuju. To je pitanje na koje će EU morati odgovoriti u idućih nekoliko godina. Budućnost EU kao političke zajednice je u jačem političkom ujedinjenju, kako bi se barem smanjile negativne posljedice uvođenja eura. No, u ovom je trenutku teško reći postoji li dovoljno volje da se to provede ili će Europa, na neki način, stagnirati što može biti vrlo problematično u gospodarskom smislu. Važno je da se EU razvija i mimo 28 članica kako bi mogla konkurirati velikim ekonomskim centrima moći - Kini, Indiji, SAD-u...
Znači, Sjedinjenim Europskim Državama protiv Sjedinjenih Američkih Država?
- Svakako je daljnje širenje jedno od rješenja, uključujući i tješnju suradnju s Ruskom Federacijom. Iako to danas djeluje gotovo nemoguće, vjerujem da će i oni morati prepoznati prednosti takve suradnje u smislu konkurentnosti. Znači, to je svakako najpoželjniji proces, no objektivne poteškoće su takve da je to teško očekivati. Europske države, naročito velike, imaju svoju povijest sukoba te nacionalne, etničke i kulturne posebnosti, no sve bi se to moglo prevladati ako se shvati da je samo daljnje ujedinjenje rješenje u smislu gospodarskog oporavka.
Kada Bugar, Rumunj ili - evo - Hrvat, dođu u Njemačku ili Francusku, to izgleda otprilike kao kada Ličanin ili Vukovarac dođu u Zagreb. Razlike u standardu su izuzetno velike...
- Razlike su apsolutno vidljive između, primjerice, Bugarske i Rumunjske u usporedbi s Danskom ili Švedskom. No, vide se i pomaci nabolje, iako u tim procesima također ne prolaze svi najbolje. Znači, generalno te zemlje napreduju, ali neki njihovi slojevi žive sve lošije. Recimo, danas gledamo na Poljsku kao na pozitivan primjer zemlje koja je izašla iz socijalizma i jako dobro iskoristila svoj ulazak u Europsku uniju, no kroz medije dobivamo jako malo informacija o onim društvenim skupinama u Poljskoj koje nisu baš toliko profitirale od tog napretka. Bez obzira na sve dileme, ipak je činjenica da će sve one zemlje koje su ušle u EU prosperirati, iako će to u mnogočemu ovisiti o njihovom snalaženju. Evo, upravo su aktualni prosvjedi poljoprivrednika, a upravo su poljoprivrednici u Poljskoj izražavali najveće nezadovoljstvo uoči ulaska u EU. Sada se vidi da su oni ponajviše profitirali koristeći fondove i razvojne programe.
Uspješne metode
Kod nas su poljoprivrednici uglavnom poznati po svojim blokadama prometnicama, što ne radi niti jedna društvena skupina osim njih.
- Da, jer se ta metoda proteklih godina pokazala uspješnom za rješavanje nekih problema. Međutim, nedovoljno su istražene razlike između poljoprivrednika. Očito je da od 200 tisuća obitelji koje su vezane uz poljoprivredu, ne žive svi loše. Znači, postoji način da se od poljoprivrede uspješno živi, naravno, ako se dobro iskoriste razvojni fondovi i prati stanje na tržištu. Oni koji su ostali na starim kulturama poput pšenice i kukuruza moraju se pomiriti s time da im cijenu proizvoda određuje cijena na europskom tržištu.
Zanemareni problemi
Vratimo se društvenim podjelama u EU; Bugarska, Rumunjska, pa i Slovenija priključivali su se u drugačije vrijeme nego Hrvatska, u trenutku kada su stvari izgledale obećavajuće i kada su im se s političkih pozornica obećavali bolji život, prosperitet, europski standard. Dogodila se kriza. Koliko ti ljudi danas mogu na EU gledati kao na “mačka u vreći”?
- Iz današnje perspektive jasno je da je EU, zbog strateško-političkih razloga, žmirio na neke preduvjete ulaska Bugarske i Rumunjske. Bilo je važno što prije pokriti taj geopolitički važan prostor i zanemarivali su se brojni problemi, poput kvalitete državne uprave. Stoga te zemlje danas imaju probleme jer ne znaju dovoljno iskoristiti pozitivne učinke priključivanja EU i one će se sigurno sporije reformirati i razvijati. Slovenija je puno kompleksnije pitanje jer je u početku nesumnjivo dobro iskoristila situaciju s kojom je izašla iz socijalizma. No, s jedne je strane pogođena ulaskom u eurozonu, a zaboravlja se i da je slovensko gospodarstvo bilo bazirano na izvozu pa se, čim je europska ekonomija došla u krizu, to odrazilo i na njihovu ekonomiju. Slovenska ekonomska kriza dijelom je uzrokovana i tajkunizacijom zemlje koju je, po nekim ocjenama, omogućila vlada Janeza Janše od 2004. do 2008.
Kako će onda, s obzirom na sve što danas znamo, izgledati hrvatska budućnost? Proračun je u deficitu, nezaposlenost divlja, okolnosti ne obećavaju...
- Nisam vrlo optimističan, naročito zato što ne postoji politička volja da se povuku potezi koji su nužni. Vidim to i kod ove vlade, što je razočaravajuće. Time ne osporavam pozitivnu ocjenu niza poteza ove vlade, naročito u segmentu Ministarstva financija, no racionalizacija poslovanja u zdravstvu, obrazovanju i općenito javnom sektoru ostaje velik zadatak koji dosad nije ispunjen. Potrebna nam je i cjelovita reforma državne uprave. Argumenti da sada nije vrijeme za to jer bi se, recimo, povećao broj nezaposlenih, nisu dovoljno jaki. Da je to ranije učinjeno, danas bismo raspolagali s nekoliko milijardi kuna koje bi mogle biti uložene u nove projekte i u njima zaposliti ljude koji su ostali bez posla. Činjenica je da bi rezovi pogodili određen dio stanovništva, no stvorili bi preduvjete za oporavak i pokrenuli stvari u dobrom smjeru, kako bi svima poslije bilo bolje. Dakle, stvari se krivo postavljaju. Posljednjih petnaest godina potrošili smo milijarde, pa i u poljoprivredi i brodogradnji, a da to nije donijelo nikakve rezultate. Moj crni scenarij predviđa da ćemo u jednom trenutku doći do zida kada će se svi problemi povezati. Tada će se dogoditi socijalne tenzije. Kada bi postojala volja da se u idućih dvije-tri godine krene u rješavanje nakupljenih problema, onda postoji šansa da krenemo put ekonomskog oporavka i napretka. No, ovako kako to sada izgleda, čini mi se kao da čekamo da netko izvana dođe riješiti naše probleme. Problem je što nemamo više vremena čekati da netko skupi političku hrabrost, koju nema ni ljevica ni desnica.
Spominjete nedostatak političke hrabrosti kod stranaka. Je li rješenje u stranački neovisnoj, tehnokratskoj vladi?
- Ne i ne mislim da bi tehnokratska vlada ili vlada nacionalnog jedinstva mogla raditi puno drugačije. Recimo, volio bih da je Ljubo Jurčić dobio priliku participirati u ovoj vladi, ali potezi koje bi on mogao povući ne bi bili toliko značajno drugačiji od aktualne vlade. Vrsni stručnjaci promijene se kada dođu na vlast, jer ih pozicija determinira i ograničava u djelovanju. Često se govori da takva svenacionalna koalicija nije moguća iz ideoloških razloga, no mislim da to nije posve istina. Naime, tehnokratska vlada bi, kada bi krenula u reforme, mogla dovesti do još jačeg utjecaja stranačkih politika. Recimo, kada bi krenula u reformu državne uprave, najviše bi pogodila ljude vezane uz HDZ jer je ta stranka najdulje bila na vlasti i najviše ljudi je stranačkim putem regrutirala u javnu upravu. Oni bi se osjetili pogođeni i obratili bi se stranci, a stranka bi poduzela sve da takav položaj promijeni, što bi moglo dovesti do kontraefekta.
(...)