IMAMO PROBLEM

Hrvatska moda: Tvornice nemaju dizajn, dizajneri nemaju tvornice

Rasvijetljena su dva problema: načelno, domaći dizajneri nisu dobri krojači, a vlasnici tvornica su neznalice koji razmišljaju samo o svojoj mirovini
 Boris Kovačev/CROPIX

Hrvatski modni dizajneri prodaju skupu odjeću, što im, suprotno općenitom mišljenu, uopće ne donosi dovoljnu zaradu, a građani od visokih cijena uglavnom zaziru te načelno smatraju da je roba domaćeg dizajnera “roba drugog reda”, osim kada je potpisuju neki od rijetkih naših dizajnera koji su od sebe uspjeli napraviti brand, uglavnom zahvaljujući poznatim klijentima koji su ih učinili “trendovski poželjnima“.

Primjerice, prosječne cijene dizajnerskih krpica Ivice Klarića iznose od 550 za neke modele košulja i hlača do 3500 kuna za haljine.

- U tu je maloprodajnu cijenu ukalkulirano mnogo toga, od ideje, materijala, krojenja, šivanja, dorade pa do maloprodajnih marži i ne zaboravimo na PDV od 23 posto - nabrojio je Klarić.

Zbogom lohn poslovima

Nedovoljno se spominje i gorući problem domaće modne scene - proizvodnja tkanine koje gotovo i nema. Ne bi li dizajner mogao prodati odjeću pod etiketom “hrvatsko”, mora, prema međunarodnoj regulativi o podrijetlu robe, proizvesti odjeću od hrvatske tkanine. Dizajneri zato plaćaju carinu i prije nego što uopće počnu krojiti. Osim robne kuće Varteks.

S druge su strane domaće tvornice, koje su u bivšoj državi preživljavale zahvaljujući ugovorenim poslovima dorade (takozvani lohn poslovi). Nerijetko se čuje da su hrvatski radnici u tekstilu u srodnim pogonima nedovoljno plaćeni, a opet, skupi za vlasnika. “Šljakeri” zarađuju jedva 2700 kuna (često i manje), a poslodavci na plaću imaju golema davanja državi pa kada se sve zbroji, stranim smo industrijalcima preskupi.

Domaće tvornice, dakle, danas u 90 posto slučajeva proizvode tek klasičnu odjeću, obuću i modne dodatke često neatraktivnog, nespretnog ili zastarjelog dizajna koji građani više ne žele kupovati.





Od Diora do stečaja

Zašto tvornice ne kupuju dizajn od inovativnih dizajnera, koji pak nemaju tvornice u kojima bi proizvodili, pitanje je koje se postavlja samo od sebe. Odgovor spretno daje Svjetlana Šokčević, predsjednica TOGK-a (Sindikat tekstila, obuće, kože i gume).

- Uglavnom su to vlasnici tvornica koji ne odgovaraju nikome jer su ujedno i vlasnička struktura i vlasnički odbor, razmišljaju samo o svojoj penziji, ne o budućnosti tvornice i brendiranju - ustvrdila je, a primjer toga je Kamensko koje je šivalo za Dior, a sada su zbog unutarnjih “tučnjava” oko dionica pred stečajem.

S time se slažu mnogi iz modnih krugova, dodajući da čak i ako menadžment ne razumije modu, mora razumjeti proces proizvodnje mode. Dizajneri razumiju i spremni su za veću proizvodnju uz male preinake modela, poput Roberta Severa ili modnog dua I-GLE ( Martina Vrdoljak-Ranilović i Nataša Mihaljčišin).

- Svakako bismo voljeli raditi manje serije. Jer, iz dizajnerske perspektive, ovo što radimo jedva da se može nazvati proizvodnjom - naglašava Mihaljčišin.

Svjetlana Šokčević dodaje i da su takvi vlasnici “pojeli” temeljni kapital tvrtki, u najboljem slučaju ostala im je polovica. Neke su tekstilne tvrtke “prodisale” tek kada su otišle u - stečaj.

Strah od velike narudžbe

- Stečajni upravitelji, primjerice, Modeksa ili MTČ Tvornice rublja, oživili su proizvodnju. Podsjetimo i da je MTČ Tvornica rublja prije imala certifikat ISO 9001, što je bio dokaz kvalitete, a onda im je oduzet zbog nemarnih vlasnika - spominje Šokčević.

Kreativci malo-pomalo od tvorničara dižu ruke, ustvrdila je Đurđica Vorkapić, vlasnica brenda Hippy Garden.

- Čim počnu pregovori, počinju i razne kalkulacije, a onda stvari zauvijek zapnu. Na kraju se upitate je li to sve uopće vrijedno truda i nastavite raditi svoje - opisuje dizajnerica. Vorkapić je, podsjetimo, u veljači bila gošća eventa tjedna mode u Londonu. Veliki uspjeh, ali...

- Što ako dobijete veliku narudžbu, tko će to proizvesti? Kada se dizajner predstavlja na reviji, iza njega mora stajati proizvođač, a iza nas ne stoji nikakva proizvodnja, radimo tek za vlastite potrebe - dobro je istaknula Vorkapić.

Čitava je apsurdna situacija hrvatske modne “industrije” (stavili smo pod navodnike jer mnogi kažu kako ona zapravo i ne postoji) dodatno začinjena s dva tjedna mode koja su se upravo održala u Zagrebu u razmaku od svega nekoliko dana. Viktor Drago, organizator Nivea Cro-A-Portera , i Vinko Filipić, organizator Dove Fashion.hr-a, dijele isti strah - hoće li njihov trud da dizajnere učine vidljive masi biti uzalud.





Zastarjeli način razmišljanja

- Ne znam zašto svi pokušavaju ovaj problem učiniti kompliciranim, treba samo iskoristiti resurse koji su nam dostupni: dizajnere i tvornice. Roba s istoka bi i dalje bila jeftinija, no dobili bismo pravilan omjer kvalitete i cijene, a ovako su svi na gubitku - ustvrdio je Filipić. Ni dizajneri ni tvorničari ni organizatori tjedana mode nisu posve u krivu. Bitna je i uloga države, koja muku muči s posrnulim tvornicama, a ne stimulira dizajnere jer oni nisu ni poduzetnici ni umjetnici. Modni brend ROBA dizajnerica Branke Šepanović i Maje Šimunović, koji se odnedavno može kupiti u popularnom londonskom Topshopu, kako doznajemo, umalo nije uspio otići na prestižni modni sajam Rendez-Vous Femme u Parizu. Dizajnerice su morale posuditi novac jer nisu imale nužnih 10 tisuća eura. Država im, naime, ne bi isplatila ni kune pomoći za ovakav modni proboj u inozemstvo. Viktor Drago spominje da je Vlada nedavno donijela odluku o paketu pomoći domaćoj tekstilnoj industriji, no u modnim krugovima vlada nevjerica o pravilnom usmjeravanju tog novca.

- Strategije o modnoj industriji zasnivaju se na tradicionalnim i zastarjelim načinima razmišljanja i tehnologijama - primjećuje Drago.

Sve počinje u lošim školama

Vratimo li se ponovno na dizajnere, rasvjetljuje se još jedan problem o kojemu će se danas malo tko usuditi javno govoriti - mnogo domaćih mladih dizajnera nema pojma o krojenju, tvrdi dizajnerica sa 40-godišnjom karijerom Keti Balogh. Domaća je modna industrija propala jer Hrvatska nema modnih konstruktora, tvrdi.

- Tvorničari sami nemaju dovoljno znanja pa odaberu dizajnere koji ne znaju raditi svoj posao, jer ih u školama i na fakultetima nitko nije pravilno učio, i ovi ih onda unište do kraja - ustvrdila je Balogh i dodala da je obrazovanje dizajnera početak i kraj svega pa treba vidjeti “tko tu dječicu uopće podučava”.

- U svakoj dobroj školi u inozemstvu djeca uče krojiti od prve godine škole ili fakulteta i bez toga ne mogu napredovati - kaže i nastavlja da zato mnogi mladi dizajneri prikrivaju neznanje “foliranjem s krojevima, glume umjetnike”. Uostalom, zar nije Alexander McQueen bio prvenstveno izvrsni krojač, a najrazvikaniji slikar 20. stoljeća Pablo Picasso majstor klasičnog akademskog slikarstva?

- Lako ti kasnije stvaraš čarolije nakon što naučiš temelje - zaključuje. Balogh zato vidi rješenje u svladavanju zanata i udruživanju dizajnera u male tvornice sa 20-ak djelatnika.

- Zatim neka zajedno krenu na vanjska tržišta. Da sam ja sada mlada, krenula bih na New York - savjetuje Balogh, ali i kritizira dizajnere da su neodgovorni prema državi jer im odjeću šiju “krojačice po stanovima i nitko ne plaća porez i ne zapošljava radnike”.

Slično rješenje pronalazi i Viktor Drago, smatrajući da trebamo stvoriti “mas brend” poput Zare ili H&M-a s kojim bi se pokrilo domaće tržište, a onda i omogućilo širenje na vanjska trišta.

- Treba ulagati u jak marketing i jaku, jedinstvenu proizvodnju - smatra Drago.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. svibanj 2024 13:28