Ne samo da rastu bolnički dugovi za lijekove, nego prvi put, nakon dugo vremena, i plaćanje ljekarnama za lijekove na recept.
Naime, dug u zdravstvu stigao je do 11 milijardi kuna, od čega je gotovo polovica dugovanje za lijekove. To znači da se velik dio računa ne plaća i da sve vodi u financijsku katastrofu koja će, htjeli-ne htjeli, dovesti do pada zdravstvene skrbi, što u ovo koronavrijeme može imati nesagledive posljedice. Sastanak ministra zdravstva Vilija Beroša i financija Zdravka Marića s predstavnicima veledrogerija to je i potvrdio pa su se sudionici razišli prije nego što su zagrijali stolice i bez ikakvog dogovora oko plaćanja više od 5 milijardi kuna duga za potrošene lijekove. Posljedica je da u zraku 'visi' ozbiljna opasnost nestašice lijekova.
Što bi to značilo, primjerice, za onkološke pacijente kojima treba kemoterapija ili one kojima je nužna neka hitna operacija ne treba trošiti riječi pa još više čudi da su dvojica ministara stigli na sastanak bez A, B ili C rješenja i ponuda. To tim prije što se ova situacija mogla predvidjeti još prije koji mjesec, kad su stigle prve naznake da stvari ne idu u dobrom smjeru, odnosno kad se uočilo da to nije klasična 'kuknjava' veledrogerija o dugovima, odnosno pritiscima da se 'iznudi' koja dodatna kuna dospjelih potraživanja, već ozbiljni put u katastrofu.
Rečeno je tada da će 'uskoro sistemsko rješenje' koje će jamčiti da se neće ponavljati ova priča. No, umjesto konkretnih ideja, od tada traje 'bonaca', a stiže i najnovije priznanje ministra da 'rješenja nema', što može voditi samo u to da neće biti ni lijekova. Ministar financija Marić kaže kako ima i drugih problema i da je situacija teška, što nitko ne osporava, ali bit će još teža ako bolnice neće imati s čime liječiti s obzirom na to da je riječ o zdravlju i životima ma koliko se trudili relativizirati tu činjenicu. Ipak, u tome je najveća odgovornost ministra zdravstva koji mora konačno krenuti s konsolidiranjem ne samo financijskog dijela, već cijelog sustava da se iste priče ne ponavljaju godinama, da se ne rješavaju samo palijativnim rješenjima u vidu 'hitne pomoći', nego ozbiljnim preveniranjem nevolja. Zašto se mislilo da će guranje pod tepih onoga što je prijetilo ovog ljeta, a sad kulminiralo - nema odgovora.
Rješenje sigurno nije 'fizičko' smanjenje isporuka lijekova, već ozbiljan posao 'velikog pospremanja' koje će, među ostalim, osigurati sve lijekove koji trebaju, ali ne i onih koje ne trebaju ili koji nisu polučili konkretne rezultate u liječenju. U tome je nužno napraviti ozbiljan projekt pod egidom 'hrvatsko zdravstvo danas i sutra'. No, za to nema snage pa se stvari rješavaju palijativnim metodama, na kratke staze, ali ne ozbiljnim rješenjima. Nastavi li se istim načinom, a nema naznaka da se nešto konkretno drukčije radi, lijekovi će biti samo jedan od segmenta pada hrvatskoga zdravstvenog sustava u kvaliteti, dostupnosti i prije svega etičnosti. Ne može, naime, sustav počivati na dijagnozi, već prije svega na terapiji ma koliko agresivna i bolna bila. Rečenica ministra financija Zdravka Marića da će pokušati 'premostiti ovaj period ne bi li se spriječile nestašice lijekova' nije put u rješenje, nego nastavak agonije.