Predizborno inauguriranje skulptura ove je godine hit u Istri uoči lokalnih izbora ove nedjelje. Ima tu svega - od spomenika Mati Parlovu na pulskim Giardinima, do postavljanja biste ruskog astronauta Jurja Gagarina prilikom otvorenja Planetarne šetnice u sklopu Centra za svemirska istraživanja na prostoru Industrijsko-obrtničke škole u Puli, ali i tri koze na kružnom toku pored aerodroma, kao i skulpture pedoća ili dagnje u Medulinu na ulazu u mjesto Pomer.
Gagarin je otkriven prije mjesec dana u sklopu Tjedna kozmonautike uz nazočnost ruskog veleposlanika u Hrvatskoj Andreja Nesterenka, a u Gradu Puli objasnili su da je to napravljeno u povodu 60. obljetnice njegova leta u svemir. Sve je naravno popratila zamjenica pulskog gradonačelnika Elena Puh Belci, koja je ujedno i IDS-ova kandidatkinja na izborima u nedjelju.
Poprsje je izrađeno u Moskvi, autor je Aleksej A. Leonov.
Parlov je postavljen za Dan Grada Pule, a autorica je poznata zagrebačka kiparica Marija Ujević Galetović, a otkrili su ga Boris Miletić, IDS-ov kandidat za župana i Matko Parlov.
Koze na kružnom toku na razmeđu Pule te općine Marčana i Ližnjan izazvale su najviše reakcija, a neki su ga čak nazvali spomenikom IDS-u. Inaugurirali su ga Miletić te IDS-ovi načelnici Marko Ravnić i Predrag Pliško, također kandidati za izbore iz redova IDS-a u svojim općinama, te sam autor djela, kipar Marko Človek. On je ujedno i autor skulpture pedoća koja je posljednja inaugurirana u Medulinu, a otkrio ju je nezavisni kandidat za načelnika Goran Buić, inače aktualni načelnik te općine.
No sve to možda ne bi bilo tako interesantno da većina tih skulptura nije doživjela pravi debakl, ako ne i podsmijeh, posebno skulptura tri koze i pedoća u Medulinu, kako javnosti, tako i struke koja se nije ustručavala uvelike kritizirati što se događa na javnom prostoru. Istarski akademski umjetnici zgroženi su i to ne kriju. Nije im jasno po kojim kriterijima su se birali autori nekih skulptura za koje kažu da su podobni za taj posao zbog čega su ga i dobili.
- Prvo sam se smijala. Onda bila jako, jako razočarana. Onda ljuta jer je skoro pola milijuna kuna mog i tvog novca bez javnog natječaja skucano u nešto što je zgrozilo Puležane. Kad se nabavljaju radijatori, tražiš barem tri ponude. Gdje je ovdje javno iskazana ponuda bar tri autora? Tko to ima moć odlučiti kao 'stručnjak' tko je u Hrvatskoj jedini sposoban napraviti Parlova? A zatim onaj beton na kružnom - i opet plaćaju građani. Je li netko vidio natječaj za idejno rješenje? Ne. I sad vidim pedoća, istog malog, mladog, neizgrađenog autora i jedina poveznica sve tri priče vodi me do mjesta savjetnika pulskog gradonačelnika za galerijske poslove. Koji slučajno vodi i tu koloniju. I čudom, eto čudom... Dakle, red, rad i disciplina o transparentnosti. Ne podobni, već oni koji znaju - napisala je bez dlake na jeziku na svom Facebook profilu ugledna istarska akademska kiparica Roberta Weissman Nagy. Posebno joj je, dodaje, želudac digao pedoć.
- Dakle, skulpture koje niču posljednjih dana u okolici Pule nikad se ne bi mogle desiti da postoji javni natječaj, pravilnik i da samo struka odlučuje o kvaliteti ponuđenih prijedloga. Čini se da je uvijek trava kod susjeda zelenija, međutim u Istri sasvim sigurno ima solidan broj kipara svih uzrasta koji bi, u slučaju da im se pruži šansa, odradili kvalitetan posao, s ljubavlju. Ne referiram se na autore ovoga puta, referiram se na pravilnik o javnoj nabavi pa se za nove prozore u menzi traže barem tri ponude dok se u slučaju 'popunjavanja' prostora može samo nazvati telefonom nekoga i to je to. Plaćaju porezni obveznici. Pregledom motiva koji su realizirani posljednjih mjesec dana očekujem da je kacamarin sljedeći, iako ne naslućujem koji bi mu položaj bio idealan - ističe Weissman Nagy.
Njezin kolega Robert Pauletta prvi je pozvao struku da se oglasi oko spomenika podignutom legendarnom Mati Parlovu.
- Mislio sam da je Mate Parlov boksač, veliki puljski i svjetski boksač, ali sad me se želi razuvjeriti, naime, ispada da je to istina, ali ne ona najbitnija, ne ona koja bi ga spomenički trebala odrediti. O fuck, meni je to ipak malo konfuzno, spomenik boksaču svjetskoga ranga kojeg ne prikazujemo tako. Zašto? Jer se mi iz naše političke korektnosti trenutno sramimo napete muške muskulature i znojne kanotijere pa iznalazimo izlike za još jedan jadan kompromis. S kime, s ukusom naravno - napisao je Pauletta na svom Facebooku i na odgovornost pozvao poznatu pulsku povjesničarku umjetnosti Gorku Ostojić-Cvajner koja je bila autorica umjetničkog koncepta.
- Naravno, odgovornost je ovdje i na šutljivoj ili ovisničkoj, a katkad i na ušutkanoj struci, pa se takve povijesne intervencije u urbano tkivo grada provode bez javnog natječaja i potrebne prethodne rasprave; onako interventno, kad se baš mora (nekome udovoljiti) bez jasne vizije, kriterija i cilja. Gorkin pucanj na sigurno bio je izbor autorice; Marija Ujević-Galetović nesumnjivo je iznimna umjetnica koja je sa spomeničkom plastikom dospjela dalje od mnogih, no ovaj joj rad, znamo to svi, nije baš antologijski i to je naprosto tako. Možda više od ikoga razumijem posve moguću oscilaciju u umjetnikovu radu. A sad lokacija: Giardini ili Dom sportova koji se već zove Mate Parlov? Zašto ne ispred Doma sportova, na jednom od rijetkih kvalitetno urbano oblikovanih javnih površina, na mjestu koje je već uređeno i naprosto vapi za skulpturom. Veliki, divovski, monokromno crveni ili crni ili zeleni svjetski naš Mate, napeta torza, jakih šaka, istaknutih jagodica i nosa u onoj odlučujućoj sekundi hamletovske napetosti. E to bi bio spomenik kojim se divimo Mati.
Ili ne, bilo bi to previše za nas, previše amerikanizirano kažu neki, jer mi trebamo malog Matu, skromnog Matu, u masi utopljenog Matu, Matu jednakog nama; po svemu skromnog i prosječenog. Da se do kraja razumijemo, nemam apriorno ništa protiv sadašnje lokacije spomenika, štoviše, u toj diskretnoj i primjerenoj dimenziji mogao bi biti tek jedan od brončanih likova koji nam se pridružuju u popodnevnoj šetnji (poput književnika u Trstu), ali me impostacija spomenika demantira. Ovaj je spomenik plod stihije i iznude i on nije nulta točka neke osmišljene i planske koncepcije, nekog novog polazišta - osvrnuo se ovaj ugledni istarski akademski slikar. Nije štedio ni Gagarina, a ni koze.
- U nevjerici to čitam, u Puli se onkraj pameti, ničim izazvana pojavi bista Jurja Gagarina. Tvorac idejnog projekta nepoznat, autor biste poznat tek nekima. Huuura. Posljednje iznenađenje ovog seta dolazi nam, a to je pak dno dna, u vidu nečega što se promovira kao spomenik koji veliča našu, istrijansku da se kapimo, tradiciju i nalazi se kao dobrodošlica, kao vizit karta, na iznimno frekventnom kružno-otočnom ulazu u Grad s aerodromske strane. Naravno, tako da svaki furešt zajno zna ča ga čeka. Taj tzv. spomenik (istarske sloge?) postavljen i on bez natječaja, a kreiran od autora kojemu bi trebalo dati još malo vremena, nešto je što obezvređuje čovjeka kao inteligentno i sposobno biće. Taj je, nazovi uradak, tako doslovan, banalan i nebulozan da bi se i reptil zabrinuo.
O ovom ne-djelu, plošnozemskog svjetonazora lišenog invencije i razuma, mogu reći još samo sljedeće - oprosti mi, Bože, ča san Istrijan. I još nešto - nadležni, molim Vas, uklonite to što prije - zaključio je Pauletta.