Dinamo je, dakle, na koncu zaista deložirao Hajduk iz njegova dnevnog boravka, opružio se na njegovu kauču i otvorio šampanjac rezerviran za prvaka, ali okus je bio gorko-kiseLI. Nakon kritično tanke predstave, jednog velikog zijeva od utakmice, poslije derbija bez mirisa, boje i okusa euforija je bila pomalo usiljena. Stvar je građanske pristojnosti da poslije ovakvog meča s terena umjesto pred navijače odmarširate ravno pod tuševe ili u autobus, gdje ćete zatim u tišini kontemplirati o nogometnom siromaštvu kojim ste upravo ‘počastili‘ publiku.
Torcida i Boysi su se u nedjelju na Poljudu još jednom pobrinuli za južnoamerički kolorit derbija, impresivne koreografije već sutra mogu preseliti na navijačke razglednice, s tribina je dopirala zaglušujuća buka, no dolje na terenu gledali smo inscenaciju rata pod radnim naslovom "oni nas kao napadaju, a mi se kao branimo". Bilo je nekih signala na početku meča da bi dva trenera mogla spustiti gard i napadačkom igrom uveličati najveći praznik našeg klupskog nogometa. Ivanušec je driblingom slomio Sigura i zakuhao opasnost u petercu, a Mlakar u nastavku matirao Livakovića iz zaleđa od pola metra. Umjesto da posluži kao tam-tam za valove juriša, ovakav je uvod neočekivano odveo utakmicu na stranputicu, prema žanru uspavanke. Dinamo je preko Špikića i Ivanušeca još i stigao stidljivo zaprijetiti domaćinu, a Hajduk do kraja dvoboja nije uputio udarac u okvir gola.
Taktika? Ivan Leko je još jednom pružio priliku 19-godišnjem Siguru na desnom beku i dojam je da nije pogriješio takvim izborom, ali nije tinejdžer izvučen s dna špila presudno utjecao na čvrstoću domaćinova bloka. Ovaj put su zid ispred vratara Lučića zacementirali stoperi Borevković i Awaziem, kojima se ‘zalomilo‘ da su odigrali svih 90 minuta bez jeftinog poklon-bona za suparničke napadače, nešto što im je prethodno bilo prešlo u naviku. Motorički su Krovinović, Fossati i Pukštas parirali dinamovcima. Nisu znali na duže vrijeme iskontrolirati loptu niti nametnuti ritam. Držali su se u kompaktnom bloku i orijentirali na tzv. obveznu igru.
Dinamo je na početku dvoboja logično otvarao napade i relativno lako kroz dodavanja osvajao prostor, ali kronično je plavima manjkalo ideja na ulazu u posljednju trećinu terena. Josip Mišić se nametnuo kao jedini Bišćanov igrač koji je s autoritetom držao izvjesnu razinu tijekom cijelog dvoboja. Jednostavan u izboru rješenja, siguran u predaji lopte, čvrst u defenzivi, Mišić je funkcionirao kao sidro koje je na okupu držalo ostatak momčadi. Nedostajao je Martin Baturina u onom maksimirskom izdanju otprije dva mjeseca, kada su plavi pod Čačićevim vodstvom pomeli bijele s 4-0. Nakon nekoliko oštrijih startova domaćih igrača, Baturina se počeo skrivati i po loptu se spuštao preduboko. Poletarac Fran Topić ostao je odsječen, bez logističara koji bi ga gurnuo u priliku. Kakve su njegove prave mogućnosti, saznat ćemo u narednim utakmicama kada se Dinamo okrene hrabrijem nogometu.
Prvi trenerski komentari poslije utakmice bili su pozitivno intonirani, Bišćan je uzeo ono što je tražio, a Leko izbjegao poraz i sačuvao stabilnost, ali ako utakmicu na trenutak shvatimo kao ‘reality check‘ naše dvije najbolje momčadi prije još jednog izlaska u Europu, zaključak je poražavajući. Budimo blagi pa recimo da sličnom sirotinjskom predstavom neće impresionirati suparnike koji ih čekaju na putu prema skupinama eurokupova...