Zbog rizika da će dva posto naših sugrađana možda preminuti dobiju li koronu, mi sve ove mjesece imamo, razumijemo i opravdavamo lockdown.
Zbog opasnosti da će se možda urušiti stubište u javnoj zgradi u centru Zagreba ili, još gore, da će pasti krov škole zatrese li još jednom malo jače, mi, naprotiv, i dalje koristimo te nesigurne škole i normalno puštamo ljude da se uspinju i spuštaju po letvama podbočenim stepenicama državnih i gradskih odjela na kojima valjda moraju izvaditi jednu od 91 potvrde za prijavu štete od potresa ili ispuniti kakvu drugu obavezu koju je pred njih stavila birokracija.
Ljudi ne idu u teretane niti u kafiće kako ne bi jedni drugima prenijeli virus. Razgovara se o tome da se lockdown još produlji, neki su i za to da se postroži, kao u Francuskoj, na primjer. S druge strane, djeca od prvog do četvrtog razreda normalno hodaju do škola i po školama, a da nema dovoljno javne brige ni mjera opreza u vezi s tim hoće li im nešto, ne daj Bože, pasti na glavu.
Mi nosimo maske kako ne bismo širili potencijalno opasan aerosol, ali silimo činovnike da bez kaciga i dodatnih polica životnog osiguranja sjede u uredima javnih zgrada koje nemaju naljepnicu, ali isključivo zato što je netko krajnje neodgovoran nije zalijepio na objekt u kojemu je napuklo središnje stubište.
Mi ćemo se, ne brinite se za kašnjenja, vrlo brzo cijepiti protiv korone, ali kad ćemo se i hoćemo li se ikad cijepiti protiv gluposti, e to je već neizvjesno.
Jasno da se bitka protiv globalne pandemije treba razumno nastaviti. Valja gledati da se brojke zaraženih i umrlih po mogućnosti više nikad ne vrate na one s kraja prošle godine. Za takav cilj sigurno je najvažnija maksimalna individualna svijest i odgovornost, ali i određene proporcionalne javne mjere koje će forsirati smanjivanje kontakata dok god bude postojala opasnost od masovnije zaraze i nepodnošljivog opterećenja zdravstvenog sustava (čega, treba biti iskren, na sreću nije bilo ni u jednom kritičnom trenutku epidemije).
To sigurno znači da postupno otvaranje u nekom bližem trenutku mora krenuti i da se život u tom segmentu mora što prije početi vraćati u normalu. To što neki ekstremisti među nama non-stop karikirano klikću kako im ne trebaju ni kafići, ni teretane, ni javni događaji, nema, naravno, veze s većinskim potrebama društva: ljudi su društvena bića i, jednostavno, priželjkuju što brži kraj lockdowna.
Premda se stalno pojavljuju, pa i potenciraju novi, manje ili više ozbiljni zapleti u vezi s koronom - od kašnjenja cjepiva do novih, zaraznijih oblika virusa - teško je vjerovati da će vlasti još dugo uspjeti odolijevati pritisku za što veće otvaranje. S koronom ćemo se, vrlo je izgledno, u ovoj godini ipak u većoj mjeri "unormaliti".
No, objektivno, potres nam je stvorio puno veće, životnije i čak, u statističkom smislu, izraženije opasnosti i brige. Javnost vibrira i traži puno veću zainteresiranost, odgovornost, angažman i efikasnost vlasti u vezi sa svim problemima koje je sa sobom donijela ili tek donosi ta prirodna neman, katastrofa. U krajnjem slučaju, ljudi se pred virusom i sami mogu zaključati u stanove i biti razmjerno sigurni, bez svakodnevnog doprinosa vladinih kriznih stožera i bez danonoćne asistencije epidemiološke struke. Međutim, zaštititi se od posljedica potresa i, još važnije od toga, upustiti se u postpotresnu obnovu, e to si rijetko tko može priuštiti bez potpune posvećenosti specifičnih službi te lokalne i državne vlasti.
Tu smo, na žalost, i dalje u kakofoniji i teškim zaostacima. Dok nam, s jedne strane, Božinović, Capak i Beroš redovito referiraju neka se držimo po strani od ljudi i informiraju nas o tijeku zaraze, o zaštiti i obnovi Hrvatske nakon potresa slušamo sporadično, kontradiktorno, polovično, površno, nedovoljno, i k tome još iz najrazličitijih izvora.
Hrvatskoj hitno treba stvarni "Stožer za obnovu i zaštitu od potresa", i to nije samo zagrebačko ili sisačko-moslavačko pitanje jer Hrvatska je, očito, najvećim svojim dijelom trusno područje, a obnova će biti toliko skupa i sveobuhvatna da tema u svakom smislu nadilazi lokalni karakter. Građani trebaju jednu adresu, jednu politiku i jedan, ali jasan, objektivan i detaljan sanacijsko-razvojni plan.
Nemoguće je da država s jedne strane može narediti i nadzirati da se, recimo, u svakom sredstvu javnog prijevoza mora nositi maska, a da, s druge strane, u istoj potresom destabiliziranoj javnoj zgradi usred Zagreba na jednom katu rade gradske službe, a s drugog su zbog opasnosti evakuirani porezni činovnici koji su na platnoj listi države.
Nestvarno je da se može postaviti i donekle pratiti registar ljudi u samoizolaciji, a da još ne postoji registar svih oštećenih i svih starijih građevina na potresom pogođenim područjima s podrobnim, a ne brzinskim bilješkama o tome što su konkretno potresi učinili njihovoj stabilnosti.
Nevjerojatno je da smo toliko svjesni i suglasni da treba zaštititi domove za starije od virusne najezde, a da smo mnogo slabije osviješteni u vezi s tim da je prijeko potrebno skloniti djecu i starije od svih prijetećih, smrtonosnih urušavanja.
Ako je korona bila pitanje na kojemu su se gubili ili dobivali izbori lani, ove će godine to bez sumnje biti potres, to jest odnos prema potresu i njegovim direktnim i indirektnim žrtvama. Tko to brže i ozbiljnije shvati, u velikoj je prednosti. Zasad još nitko ne pokazuje da je shvatio.