Situacija u Agrokoru je toliko isprepletena da čak ni rejting agencije nisu u stanju ispravno i nedvosmisleno raspetljati međusobne odnose tvrtki
Onaj tko misli da zna kako će se rasplesti situacija oko Agrokora, u zabludi je. Postoji gotovo bezbroj scenarija: neki su više, a neki manji izgledni, no samo će vrijeme pokazati u kojem će smjeru ići konačni rasplet.
Solidarno jamstvo Situacija oko Agrokora je izrazito kompleksna. Sve je toliko isprepleteno da čak ni rejting agencije nisu u stanju ispravno i nedvosmisleno raspetljati međusobne odnose tvrtki iz koncerna s krovnim kompanijama (u smislu dugova, imovine i jamstava).
S druge strane, jasno je da su gotovo sve članice koncerna Agrokor mahom profitabilne i/ili dobro tržišno pozicionirane. Primjerice, Ledo, Jamnica ili Zvijezda su vrlo profitabilne kompanije, sa snažnim bilancama i snažnim brendovima. Drugim riječima, imaju vrlo veliku financijsku vrijednosti koja se može dobro unovčiti.
Problem je u tome što je nabava svih članica koncerna u pravilu centralizirana (što ima ekonomsku opravdanost jer tako mogu efikasnije nabavljati robu), a kako su dugovi krovne kompanije zbog velike ekspanzije višestruko veći od samog kapitala, kreditori su uvjetovali izdavanje novih kredita tako da članice koncerna solidarno jamče svojom imovinom za kredite plasirane holdingu (Agrokor d.d.).
Povjerenje kreditora
Bilo je tu kredita i u kojima su članice međusobno jedne drugima jamčile za obveze, a možda najveća “pomutnja” je nastala kada je Ivica Todorić 2014. za potrebe kupnje Mercatora osnovao novu tvrtku Adria Holding Group B.V. sa sjedištem u Nizozemskoj na koju je prenio svoje dionice i koja je zapravo postala krajnja matica Agrokor grupe.
Drugim riječima, ovim jamstvima su sve tvrtke koncerna neraskidivo povezane. Sve je pravno izrazito kompleksno i zapravo je bez odobrenja kreditora praktički bilo i jest Upravi Agrokora nemoguće prodati određene kompanije, čak i da su to htjeli.
Iz kojeg god razloga bilo, očito je da je početkom godine Agrokor izgubio određeno povjerenje glavnih kreditora. U Hrvatskoj je nastala panika jer je to najveća privatna kompanija koja zapošljava gotovo 40 tisuća ljudi u Hrvatskoj i još 20 tisuća u inozemstvu.
Ubrzano se pripremaposebni zakon za “sistemski važne kompanije”, što de facto znači da država nema povjerenje da se rješenje može naći u okviru postojećih stečajnih i predstečajnih zakona, a da se ne izazovu veći potresi u hrvatskom gospodarstvu.
Tržišna ekonomija
No, ovdje treba jasno reći kako su svi koji su poslovali s Agrokorom znali po kakvim se uvjetima isti zadužuje (izdano je nekoliko rundi obveznica s kamatama između 8 i 10%), a visina kamatne stope samo odražava procijenjenu rizičnost kompanije. Investitori u dug su, dakle, svjesno preuzimali rizik. Čak i ako se pokaže istinitim da su Agrokorova financijska izvješća frizirana, tj. da su netočno prikazivala određene stavke, a što je implicirao zamjenik direktora ruske VTB banke, to bi opet trebao biti samo njihov rizik. Dakako, ako je to istina, to je ozbiljno kazneno djelo i nadležne institucije se hitno moraju uključiti.
Isto tako, svi dobavljači su znali s kakvom odgodom Agrokor plaća i svejedno su na to svjesno pristajali.
Očito je da se svi mi u Hrvatskoj još učimo tržišnoj ekonomiji. Rizik, profit, gubitak, stvaranje novih tvrtki i propadanje starih - to je srž tržišne ekonomije.
Svatko je odgovoran za svoje postupke i nitko ne bi trebao biti posebno zaštićen. Još prije 80 godina poznati ekonomist Joseph Schumpeter razvio je teoriju o tzv. kreativnoj destrukciji. Uočio je da tržišne sile često djeluju tako da stvaranje nove vrijednosti rezultira uništavanjem postojećih tržišnih struktura jer postojeće tvrtke i načini poslovanja više ne mogu odgovoriti na izazove na koje su do tada mogle. Kod velikih sustava, sile kreativne destrukcije često djeluju u smjeru smanjivanja opsega poslovanja (eng. downsizing) kako bi se povećala efikasnost i dinamičnost same kompanije.
Restrukturiranje
U tom smislu, izvjesno je da Agrokor neće o(p)stati u ovom obimu i načinu dosadašnjeg poslovanja. Određeni procesi su započeti, a iako je nejasno na koji način će se sve završiti, sasvim sigurno je da će se veće ili manje promjene dogoditi. Opcija samo “smirivanja situacije i povratka na staro” je gotovo nemoguća jer su kreditori i dobavljači izgubili dio nužnog povjerenja. Faza agresivnog širenja i investiranja je iza Agrokora, a predstoji orijentacija na financijsko i operativno restrukturiranje samog koncerna.
Najgori mogući scenarij je da se pokaže kako su dugovi Agrokora veći od imovine. Što bi se tada dogodilo? Ivica Todorić bi ostao bez vlasništva, banke i dobavljači bi morali otpisati dio dugova, a čak i da se ide u potpuno “rastavljanje” samog Agrokora, gotovo sve članice koncerna bi nastavile dalje više ili manje normalno poslovati kao i do sada (samo pod nečijim drugim vlasništvom).
Kako god, nema potrebe za nacionalnom histerijom. Promjena se ne treba bojati.