Sedam od deset bračnih parova s maloljetnom djecom, koji su ove godine, u razdoblju od 1. veljače do 1. studenoga, u Hrvatskoj pokrenuli postupak razvoda, učinilo je to sporazumno. To znači da je razvod završen na prvom sudskom ročištu jer su se roditelji i prije dolaska na sud, tijekom savjetovanja ili obiteljske medijacije, dogovorili sve o daljnjoj skrbi za dijete - gdje će dijete živjeti, s kojim će roditeljem provoditi koliko vremena, koji će roditelj i kako plaćati alimentaciju i drugo.
Sve su to zapisali i, uz stručnu pomoć, sastavili roditeljski plan, koji su predali sudu. Sudac je pregledao njihov plan, ocijenio je li u suprotnosti s interesima djeteta i - ovjerio ga, čime je njihov zajednički plan postao ovršna isprava.
U istom periodu lani, od 1. veljače do 1. studenoga 2015., samo je 35% roditelja koji su pokrenuli postupak razvoda učinilo to sporazumno: njih 65% nije uspjelo postići ni minimum dogovora o tome što će nakon razvoda biti s djecom već su razvod pokrenuli tužbom, angažirali odvjetnike i krenuli u “borbu za dijete”, o čijem će ishodu, na kraju, konačnu odluku donijeti sud.
Novi trend
U samo jednoj godini, kako to pokazuju podaci koje smo prikupili s 21 od ukupno 22 općinska suda u Hrvatskoj i dijela njihovih službi (podatke nemamo jedino za Šibenik) te Ministarstva pravosuđa, trend razvoda roditelja s malom djecom u potpunosti se preokrenuo: konfliktnih je razvoda neusporedivo manje, a dvostruko više obitelji s djecom koje su prolazile razvod uspjelo je izbjeći sudske borbe, dugotrajna, skupa i - osobito za djecu - mučna natezanja te se dogovoriti kako će se i nakon razvoda nastaviti brinuti o djeci.
Ovakav preokret posljedica je promjene obiteljskog zakonodavstva, oko kojeg kontroverze traju već nekoliko godina. Naime, u rujnu 2014. donesen je novi Obiteljski zakon, bitno različit od onog starog, osobito u uređenju postupka razvoda roditelja maloljetne djece: samo pokretanje razvoda prebačeno je sa suda na centar za socijalnu skrb, razrađena je izrada roditeljskog plana te uvedeno savjetovanje roditelja u centru i obavezni prvi sastanak obiteljske medijacije za one koji se ne uspiju dogovoriti tijekom savjetovanja. Bila je to prilična novost za sustav, no nije stigla zaživjeti jer je već u siječnju 2015., nakon četiri mjeseca primjene, novi Zakon suspendirao Ustavni sud - ne zbog njegova sadržaja i učinaka, koji do danas nisu ispitani, već zbog velikog broja pristiglih primjedbi, što je presedan.
Nakon suspenzije tog Zakona, Ustavni je sud naložio da se primjenjuje stari zakon iz 2003. - onaj po kojem se razvod pokreće na sudu, savjetovanje o brizi za djecu nije propisano, nego je propisano posredovanje za bračne partnere čiji je cilj pomiriti ih, a samostalni roditeljski dogovor o skrbi za djecu tek je usputna opcija. No, već nekoliko mjeseci poslije tadašnje Ministarstvo socijalne politike predložilo je novi Obiteljski zakon - u suštini identičan onom suspendiranom - koji je stupio na snagu 1. studenog 2015.
Ukratko, od 1. veljače do 1. studenoga 2015. - u periodu u kojem je samo 35% roditelja uspjelo postići dogovor o skrbi za djecu nakon razvoda, a njih 65% mjesecima se borilo za dijete na sudu - na snazi je bio “stari” zakon. U istom periodu ove godine - kad se sporazumno rastalo 70% roditelja - vrijedio je sadašnji zakon.
Na nekim od sudova obrat je još dramatičniji: primjerice, na sudu u Čakovcu u 2015. nije bilo ni jednog jedinog sporazumnog razvoda, dok su 74 roditeljska para pokrenula razvod tužbom. U 2016. tužbom je u razvod krenuo 21 par, a sporazumjelo ih se 53. Na varaždinskom sudu u 2015. sporazumjelo se osam parova, a tužilo 112, da bi godinu poslije sporazum postiglo 117 parova, a tužbom razvod pokrenulo 35. Na Općinskom sudu Novi Zagreb lani je bilo 10 sporazumnih razvoda roditelja djece i 204 pokrenuta tužbom, da bi ove godine dogovor postiglo 120 parova, a tužbom ih je razvod pokrenulo 46.
Bolja solucija
Ovi su podaci posebno važni s obzirom na činjenicu da je već u izradi novi Obiteljski zakon: nakon promjene vlasti, bivša ministrica socijale Bernardica Juretić okupila je radnu skupinu kako bi se napravio “kvalitetniji zakon”. Bit će to, dakle, četvrti Obiteljski zakon u samo nekoliko godina. Novu radnu skupinu, koja je za sada objavila Teze za izradu novog zakona, vodi dekanica zagrebačkog Pravnog fakulteta dr. Dubravka Hrabar, koja je ujedno bila voditeljica radne skupine koja je napravila Obiteljski zakon iz 2003. Voditeljica je dosad u više navrata isticala da je upravo propisano sastavljanje roditeljskog plana jedan od bitnih razloga za donošenje novog Zakona jer je već na prvom sastanku radne skupine “izrijekom rečeno da tzv. roditeljski plan i roditeljska skrb predstavljaju najlošiji i potpuno neprovediv dio zakona”. Dr. Hrabar smo dostavili podatke dobivene s hrvatskih općinskih sudova te je zamolili za komentar, no nismo ga dobili.
Međutim, naši ostali sugovornici - predstavnici sudaca, socijalnih radnika i psihologa - suglasni su: sadašnje uređenje razvoda neusporedivo je bolja solucija, koja je pokazala da, uz minimum stručne pomoći, većina roditelja svojoj djeci zapravo želi najbolje i, kad ih se uspije odmaknuti od partrnerskih problema i fokusirati na djecu, oni postignu dogovor. A takav dogovor u pravilu poštuju u puno većoj mjeri nego rješenje koje donese sud: uvijek jedna strana smatra da ju je sud zakinuo te i nakon sudske odluke - vodi borbu.
Interes djeteta
- Rješenje koje potiče veći broj sporazuma roditelja rješenje je koje promovira najbolji interes djeteta, a najbolji interes djeteta mora biti u središtu Obiteljskog zakona. Roditeljima treba pomoći da u osjetljivom periodu razvoda svoje probleme stave sa strane, a da im dijete bude broj jedan. To je uvijek bolja varijanta od sudskih bitaka - kaže Lana Petö Kujundžić, predsjednica Udruge sudaca za mladež i obiteljskih sudaca, koja sudi u predmetima koji proizlaze iz konfliktnih razvoda: u slučajevima manipulacije djecom, neomogućavanja viđanja za roditelja koji s djetetom ne živi i drugim. U svojoj praksi, kaže, još nije zamijetila pad broja takvih predmeta zbog promjene zakonodavstva, jer se oni, dodaje, pojavljuju tek nakon godinu-dvije od početka primjene zakona.
Novo zakonsko rješenje, ističe Antun Ilijaš, šef Hrvatske komore socijalnih radnika, i u Hrvatskoj je potvrdilo nalaze niza inozemnih istraživanja: 70% roditelja sve može dogovoriti uz adekvatnu pomoć i procedure.
Veći učinak
- Prema starom zakonu, centri za socijalnu skrb s roditeljskim parovima koji se rastaju obavljali su posredovanje, odnosno postupak čiji je cilj ukloniti bračne poteškoće. Tu smo imali minimalan ili nikakav uspjeh. Prema novom zakonu, roditelje savjetujemo kako se dogovoriti oko djece. Dio roditelja nam već dođe s gotovim sporazumom, a dio krene u njegovu izradu kad im razložimo kako stoje stvari. Dobar dio onih koji nisu došli raspoloženi za dogovor počinju “popuštati” kad shvate da tako mogu izbjeći sudski postupak i visoke troškove koji on nosi, a da će na kraju sud donijeti odluku prvenstveno na temelju našeg mišljenja - kaže Ilijaš. Ističe da je obim posla centara oko razvoda prema novom zakonu bitno manji, a učinak je neusporedivo veći.
Ističe da postoje kategorije kojima savjetovanje i roditeljski plan nisu namijenjeni i na koje se nikada ne primjenjuju, kao što propisuje i zakon: radi se o parovima među kojima je bilo nasilja te, zbog neravnopravnog položaja moći, dogovor nije moguć.
- Oni idu odmah na sud i sud donosi odluku u najboljem interesu djece, kao i prema starom zakonu. Oni ostali koji se ne uspiju dogovoriti šalju se obiteljskim medijatorima. Prvi sastanak s njima je obavezan, a ako i dalje ne žele dogovor, ti parovi odlaze na sud. Postoji dio roditelja, njih 25%, koji tijekom razvoda vode rat do istrebljenja u kojem je dijete glavni plijen. Kako pokazuje i naša i inozemna praksa, nikakvo zakonodavstvo i praksa te roditelje neće odvratiti od sudske bitke - kaže Ilijaš.
Medijatori
Nešto više od polovice onih koji dođu na prvi sastanak medijacije jasno kaže da su “samo došli po papir” kako bi mogli na sud, tumači Dubravka Svilar Blažinić, predsjednica Stručnog razreda psihologa u socijalnoj skrbi Hrvatske psihološke komore.
- Međutim, onaj drugi dio krene na medijaciju i postigne dogovor - kaže Svilar Blažinić. Stručni razred psihologa u svojim primjedbama na Teze za novi Obiteljski zakon napisao je da “sadašnji zakon roditeljima daje mogućnost da sporazumno sami odrede količinu roditeljskog vremena svakog roditelja, a time pokažu kako su spremni surađivati i o različitim spornim pitanjima u segmentu roditeljske skrbi. Taj segment bi, bez intervencija sustava, trebalo zadržati”. Sama činjenica, dodaje Svilar Blažinić, da se razvod pokreće na centru, a ne na sudu, već je dovela do promjene u poimanju roditeljstva nakon razvoda.
- Na sud se ide nešto dobiti, tužbe se pokreću na takav način da onaj drugi nešto izgubi, odvjetnicima je posao dobiti što više za svoju stranku. A u brakorazvodu zapravo nitko ništa ne dobiva. Pokretanjem postupka na centru bračni drugovi, koji ostaju u roditeljskom odnosu do kraja života, to jasnije uviđaju. Čini mi se da se sustav socijalne skrbi novom sustavu dobro prilagodio, no suci su, rekla bih, dosta iznenađeni i lošije se snalaze - kaže.
I u 2014. većina razvoda na sudu
Podaci o broju razvoda roditelja maloljetne djece pokrenutih sporazumno, odnosno tužbom dobiveni su najvećim dijelom od samih sudova, a za neke nam je sudove podatke dostavilo Ministarstvo pravosuđa. Ministarstvo nam je dostavilo i skupni podatak za cijelu Hrvatsku, koji se razlikuje u apsolutnim brojkama od onih koje smo dobili od sudova. Kako je ustanovilo Ministarstvo pravosuđa, do razlike je došlo zbog činjenice da su neki sudovi dostavljali i podatke za svoje stalne službe, a neki nisu. Međutim, podaci Ministarstva i podaci koje smo dobili s terena slažu se kad su u pitanju udjeli razvoda pokrenutih tužbama i onih pokrenutih sporazumno: i prema jednim i prema drugim podacima, u 2016. godini sporazumom je pokrenuto 70 posto razvoda bračnih drugova s maloljetnom djecom. Tijekom 2015. sporazumnih razvoda bilo je više prema podacima Ministarstva pravosuđa nego prema podacima sa sudova - 47 posto. Podatke smo tražili i za prvih osam mjeseci 2014., posljednje godine primjene zakona iz 2003. prije donošenja novog obiteljskog zakonodavstva. Tada je, prema podacima Ministarstva pravosuđa, bilo 43 %, a prema podacima s terena 40 posto.