Ne znam kako se u ovoj opsjednutosti mršavljenjem i dijetama nitko prije toga nije dosjetio. Svakako bi privuklo više ljudi na crkve, mnogo bi se više njih pričešćivalo da im objasnite kako je to sjajno za njihovu liniju. Već vidim i plakat. Preko fotografije župnika u misnici, koji ozbiljan i svečan, kako je i prilično, visoko drži hostiju, velika slova: “Tijelo Kristovo, samo jedna kalorija.”
Mimogredno mi je ovo palo na pamet jutros dok sam čitao o užurbanosti koja je ovih dana zavladala u Katoličkoj crkvi. Pričesti i krizme tradicionalno se udjeljuju između Uskrsa i kraja školske godine, prije negoli se djeca raštrkaju na ljetovanja, ali manja je nevolja ove godine da je Uskrs kasno pao, a i Sveti otac nam uskoro dolazi u posjet i jedan vikend početkom lipnja svi će biskupi, a zacijelo i većina nižeg svećenstva, biti u Zagrebu da ga dočekaju.
Tisuće školaraca zbog toga valja nabrzinu, po skraćenom postupku, uputiti u tajne vjere i inicirati u veliku zajednicu kršćana. Nema mnogo vremena za dugačke ispovijedi i okajavanja manjih grijeha. Trećaši su napravili šalabahtere s popisima težih huljenja i nepoštovanja roditelja, a sitniji prekršaji poput mučenja gušterica i gledanja neprimjerenih sadržaja sad se ne računaju.
“Slušao sam cajke”, prizna neki mališan skrušeno.
“Dobro, Branimire, nemoj me sad s tim”, prekine ga župnik živčano. “Ako nemaš ništa ozbiljnije, izmoli dva Očenaša i dvije Zdravomarije i ja te odrješujem od grijeha u ime Oca i Sina...”
Jedva što se ušao ispovjediti, prvopričesnik se nađe vani, ispred zavjese od tamnocrvenog baršuna, smeten i nesretan, s neugodnim osjećajem da stvar nije napravio kako valja.
“Šta te je pitao? Šta te je pitao?” dočekaju ga znatiželjno djeca u redu kod ispovjedaonice.
“Nisam mu stigao reći da sam otrovao baku dušikom”, promuca dječak izgubljeno. Bogzna kakve se greške mogu napraviti kad se užurbano udjeljuju sakramenti. Sutra ili preksutra doći će možda i neki uzrujani otac da prosvjeduje tko je njegova Hamdiju stavio na popis za prvu svetu pričest. Ipak, brzina je, kako smo rekli, nužna. Svakome je svećeniku želja da vidi papu, a biskupima će i zamjeriti ako se ne pojave. Veliki bi skandal bio da Benedikt Šesnaesti vodi koncelebrirano misno i u jednom času primijeti da koji od naših crkvenih velikodostojnika, evo, samo na primjer, biskup gospićko-senjski, nije došao.
“A di je Mile Bogović?” upita iznenada Sveti Otac.
“Ma, nemojte zamjeriti”, ispriča se Bozanić, “došao mu je majstor za bojler.”
“Pa nije to moglo neki drugi dan”, ljutne se Papa.
“Ah, znate kakvi su majstori”, uzdahne kardinal. “Dva mjeseca ga zavlače i baš danas...”
Nikakva, baš nikakva obaveza ne smije pastire spriječiti da prisustvuju rijetkoj i divnoj svečanosti. Sakramenti se zbog toga dijele u dvije smjene, a bude li potrebe za masovnijim krštenjima, moglo bi se organizirati da poljoprivredna avijacija prska pastvu blagoslovljenom vodom. No, problem nije samo u svećenicima i njihovim uslugama, nego i u ugostiteljstvu koje je također vitalno važno u industriji sakramenata. Pričesti, krizme, krštenja i vjenčanja, znate i sami, više se gotovo i ne proslavljaju u domovima, nego svi idu u gostionice. Narod bi vjerojatno tako išao i nakon sprovoda, nego je nezgodno da se obično ne zna kad će čovjek umrijeti, pa ne možeš nazvati da rezerviraš termin za karmine za trideset osoba.
Elem, kako su ovih dana krenule pričesti i krizme u svim župama, nema restorana, gostionice ili konobe koja u nedjelju nije zauzeta, puna kao oko. Samo što čovjek spomene datum, konobari mu žalosno odmahuju glavom. Nema šanse, gospodine dragi. Očajniji se roditelji već raspituju u pizzerijama i buregdžinicama, u vagon-restoranu na pruzi Zagreb – Split, nekima je čak palo na pamet da slavlje upriliče ispred kolodvorskog kioska za brzu hranu. Maleni će se pričestiti, a onda će se prijatelji i rodbina za predjelo prvo počastiti hotdogom.
“Nemojte pretjerati s hotdogovima”, upozorava ih otac prvopričesnika , “kasnije nam dolaze picete.”
Kojekako se se morati snaći naš narod, a ako smo se i u što u povijesti uvjerili, to je snalažljivost našeg naroda. Neki će se naposljetku možda zapanjeno sjetiti kako imaju štednjak, pa bi i sami mogli štogod skuhati ili ispeći.