Možda bi među zaposlenima u državnim i javnim službama ujutro, prije prve kave, takozvane krmeljuše, trebalo uvesti igranje ruskog ruleta. Šef bi donio revolver i lijepo, pred svima, da se vidi da nema prevare, u prazan bubanj stavio samo jedan metak, zatvorio, zavrtio i ponudio referentici Nadi da prva okuša sreću, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
Nada bi drhtavih ruku primila oružje, prislonila cijev na sljepoočnicu, čvrsto stisnula oči i povukla okidač, a kad bi olakšavajuće škljocnulo, proslijedila bi stvar dalje do savjetnika Borisa. Savjetnik Boris zatim bi s jednakim uspjehom ponovio postupak i revolver dao dalje glasnogovorniku Matku. Glasnogovornik Matko bi škljocnuo i dao ga tajnici Veroniki. Tajnica Veronika bi ga onda dala zamjeniku Juri, a zamjenik Jure pomoćniku Dušku, sve dok naposljetku ne bi prostrijeljene lubanje na sagu ostao ležati šef računovodstva Stjepan.
To je jedno rješenje o kojemu posljednjih dana intenzivno razmišljam. Drugo je, jednostavnije, da se napravi ždrijeb u svim ministarstvima, državnim agencijama i fondovima, u svim gradskim i općinskim upravama i svim uredima za graditeljstvo, obranu, sport i obrazovanje i štatijaznam. Da svi koliko ih ima po kancelarijama izvlače štapiće i tko god je našao kraći, disciplinirano stane u kolonu. Nasumično bi izabrani na kraju tiho i bez guranja izašli u dvorište i, ako su pušači, zapalili zadnju cigaretu prije nego bi ih vod vojnika strijeljao.
Iz ove moje dvije maštarije shvaćate kako ja možda nisam najpodesnija osoba da se kandidiram na izborima i, ne dao Bog, postanem ikakva vlast, ali pitanje koje ću sada postaviti ipak je sasvim razumno. Hoćemo li više dočekati da se i država počne žrtvovati zbog krize ?
Ako ste zaposleni negdje u privatnom poduzeću, više od tri godine vjerojatno s grčem u utrobi dolazite na posao. Atmosfera je sumorna i sasvim nepoticajna za rad. Na hodnicima se, kraj aparata za kavu, stalno priča o novim otkazima, a mnoge su vrijedne kolegice i kolege već i napucani na ulicu. S bezrazložnom, ali neizbježnom krivnjom gledali ste ih kako sadržaje ladica prazne u kartonske kutije i na zidu ostavljaju svijetle pravokutnike na mjestima gdje su im visile slike djece. Napili ste se s njima zadnji put u bifeu preko puta ispod glasa psujući poslodavca.
Onima, pak, koji su ostali raditi, plaće su umanjene, a čudesnim slučajem često je to iznos koji je u lipu jednak mjesečnoj rati nekakvog kredita. U boljem slučaju kredit je za auto, u gorem za stan. Osim toga, nema više ni božićnice. Nema službenih putovanja, hotela i dnevnica. Ona jedna čistačica koja je ostala nikako da stigne do vaše sobe. Nema papira u printeru. Nema ga ni u zahodu...
Još od jeseni 2008. i prvih nagovještaja krize, zaposleni u privatnim firmama iz dana u dan gledaju kako se sve oko njih mic po mic raspada, ako već nisu i firma i oni otišli u vražju mater. S druge strane, u državnim i javnim ustanovama je sve pet. Dobivate li plaću iz državne blagajne, nema straha, ona neće prestati dolaziti. Nema ni tihe panike kraj aparata za kavu. Broj otpuštenih ovdje je jedna velika, lijepa okrugla nula.
Dapače, tisuće su novih u međuvremenu zaposleni i svaki put kad dođeš u općinu po nekakav papir, u kancelariji ih je duplo više nego prošli put kad si bio. Kao bakterije. Razmnožavaju se diobom stanica. Istina, u ministarstvima i agencijama i fondovima i uredima su nešto kao načuli o sranju pa usplahireno mašu rukicama i viču: “Ah, kriza, kriza! Moramo štedjeti! Moramo štedjeti!”
No, zanemarimo li šaljive pokušaje gospođe Kosor da se na sjednicama Vlade prestane posluživati aromatizirana voda, ništa zapravo nije učinjeno i dođe vam već muka od te neodgojene birokracije koja ne prestaje neodgovorno kvasati i trošiti pare kojih nema.
Želi li država da zaista počnemo šparati, a hoće da je ozbiljno shvatimo, ona mora napokon zasjeći i u sebe. Nikakva odricanja od zaposlenih u privatnim poduzećima nema pravo tražiti dok i korisnici proračuna ne plate danak krize. Ne znam kako će to napraviti, niti sam, ponavljam, prava osoba za to.
Da im ja dođem sa svojim rješenjima, iz Sindikata državnih službenika i namještenika vjerojatno bi uzrujano povikali da u njihovu kolektivnom ugovoru nema ništa o ruskom ruletu i strijeljanju viška osoblja, ali valjda u novoj vlasti ima netko sposoban da to spretnije i čovječnije učini.
Ma, da barem jednoga državnog činovnika otpuste, pa da zovnemo uredništvo National Geographica da napišu priču o njemu, kao jedinom primjerku svoje vrste, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .