Uhapšen je nekakav popularni radijski i televizijski voditelj za kojega ja u životu nisam čuo. Na jednoj zagrebačkoj televiziji imao je navodno vrlo omiljenu emisiju s tamburašima koji su razdraganih lica znojno šibali po željama gledatelja, a ja ne volim tamburaše, ne diraju me pjesme o krepanim konjima, i tako smo se, eto, mimoišli, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
U posljednje vrijeme, uzgred, i inače primjećujem kako sam blaženo neupućen u muziku koju naš narod voli. Za Željka Samardžića, na primjer, doznao sam istom kad su osvanuli džambo plakati za koncert u splitskoj Areni i ne pamtim, čudno će vam zvučati, da sam ikad čuo “ Bižuteriju” Jelene Rozge. Kunem vam se, ne znam ni jedan jedini stih toga, kažu, velikog prošlogodišnjeg hita.
Jedan mi je prijatelj jednom, ne vjerujući, krenuo pjevati očekujući da ću prepoznati melodiju, a ja sam ga ljubopitljivo, sa živim zanimanjem poslušao i - ništa. Nula bodova. Nisam imao pojma što izlazi iz njegovih usta. Ne znam kako se to dogodilo, ali čini se da mi je organizam sam od sebe, nezavisan od moje volje, izgradio čvrst imunitet za muzičko smeće.
Elem, nisam o tome htio, nego o onom uhapšenom zagrebačkom voditelju, inače liječniku, Ivanu Rubali, koji je večerima naizmjenice najavljivao molske balade o iznemogloj teglećoj marvi i durske šokačke poskočice s dvosmislenim lascivnostima, a danju držao neprijavljenu dodatnu djelatnost sa sređivanjem invalidskih penzija.
Štancanje invalida
Ako ste znali Rubalu i imali ušteđen određeni iznos u eurima, čovjek vas je mogao zauvijek izbaviti od neljudske obaveze ranog ustajanja i odlaska na posao. Tko god je htio invalidnost, a nije imao hrabrosti skočiti pod šleper da to čisto napravi, javio bi se našem tamburašu. Procjenjuje se da je više od tisuću sretnika on spakirao u penziju.
Nema valjda kafića u glavnom gradu da ujutro u njemu ne sjedi jedna zahvalna mušterija Ivana Rubale i čitavo jutro konobaricu zajebava s križaljkom. Koliko je invalida naštancao, taj Rubala bi trebao biti selektor paraolimpijske reprezentacije, a mogla bi mu dati ruke i ona nekolicina splitskih liječnika, ako se sjećate, što su prije nekoliko godina neslavno pali u policijskoj akciji “ Dijagnoza”.
Takvi neki pametnjakovići, s dobrim vezama gdje treba, svakako postoje i u Rijeci, Osijeku, Varaždinu, Bjelovaru ili Dubrovniku, samo što ih još nisu uhvatili. Znate i sami, čuli ste za takve ljude, svi imate prijatelja ili rođaka koji je jednom negdje kupio tu nepoštenu uslugu.
Kada vidite razmjere te kuge, shvatite da je pretvaranje radno sposobnog stanovništva u radno nesposobno stanovništvo zacijelo jedna od najuspješnijih grana naše ekonomije. Teško je reći o kakvim je parama riječ, budući da je ipak riječ o nezakonitome poslu koji se obavlja isključivo u gotovini i ne ostavlja nikakvog papirnatog traga za sobom, ali kada bi se zbrajali iznosi svih mita koje su nadležne komisije primile, dao bih se okladiti da je hrvatska invalidnost bolji biznis od, što ja znam, hrvatske metalurgije. Invalidnost je jedino što nam cvjeta. I jedan od najozbiljnijih razloga zašto nam sve drugo vene.
U jednu ruku tu pojavu možete naći simpatičnom. Zaista, ja nisam posebno marljiv, mislim da je lijenost nepravedno podcijenjena i dugo mi nije bilo mrsko znati da na svijetu ima sretnih ljudi koji se iz kreveta ne dižu prije podneva. Međutim, oko nas se nakotilo toliko danguba koji su na pragu srednjih godina zdravi otišli u penziju, da u posljednje vrijeme za njih osjetim još samo bijes i gađenje.
Eto mene desničara
Gledajući ih kako besposleno češu jaja po birtijama, na trenutak se nehotice pretvaram u gnjevnog političkog desničara, jednoga od onih čije stavove obično prezirem. Jer, gledajte, popularan je, široko prihvaćen stav da su poslodavci socijalno neosjetljivi, nesolidarni s ostatkom zajednice.
Poslodavci su stoka, njih možete mrziti. Ali, budimo iskreni, i zaposleni mogu biti jednaki. Nije zaista osobit primjer razvijene društvene svijesti ni završiti u lažnoj invalidskoj penziji u četrdesetoj. Kažimo to otvoreno, penzioner u četrdesetoj je netko tko jede tuđi kruh, tko pokvareno očekuje da drugi rade za njega.
Možete li zapravo zamisliti išta da je manje solidarno od toga? Vrijedilo bi to jednom, makar da vam duša bude mirnija, skresati u lice onim rođacima i prijateljima koji su jednom kupili doživotnu nepoštenu povlasticu od nekakvog Rubale, a samom Ivanu Rubali ne znam što bih poželio, osim da ga ostave u ćeliji sa šargijom i na dugo, dugo vrijeme zaključaju, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .