E još da srušimo kapitalizam pa da počnemo živjeti kao ljudi, uzdahnem zadovoljno gledajući demonstracije koje su se posljednjeg tjedna s Wall Streeta raširile čitavim planetom i čiji ideološki virus nije zaobišao ni ovu našu zabit.
Ulični gnjev protiv neoliberalnih bankarskih govnara krijepi me nadom da ljudi nisu ostali bez srca, da je u njima ostalo pravednosti i dobra, suosjećanja sa slabijima i snage da se ekonomske prilike promijene nabolje.
Ipak, moram vam priznati, jednom sam, ne tako davno, mislio drugačije.
Kako je umro Marx
Nisam baš tako star, tek mi je četrdeset druga i još se dobro sjećam kada sam 1989. upisao fakultet sociologije i filozofije.
Jedan se svijet slomio te godine, baš kao što se i ovaj današnji, čini se, lomi.
U programu prve godine studija imao sam kolegij koji se zvao marksistička sociologija ili tako nešto, ali marksizam je tada, prije samo dvadeset dvije godine, zvučao gotovo kao uvreda.
Marksizam je bio oronulo kljuse koje nitko nije jahao i profesor nam je u obaveznoj literaturi razumno dao samo jedan naslov, kapitalno djelo Leszeka Kolakowskog. Mislim da Mislavu Kukoču nikad nisam rekao koliko sam mu zahvalan da me je uputio na “Glavne tokove marksizma”, tri debele knjige u kojima je jedan razočarani poljski komunist dao brižljiv pregled čitavog povijesnog razvoja jedne socijalne ideje, grananje njezina korita sa svim pritocima i mrtvim rukavcima, od Rose Luxemburg do Mao Zedonga.
Kako je Staljin bio Marx
Taj mudar, pošten, tečan i zanimljivo napisan tekst smrvio mi je u prah socijalističku utopiju, razgolitio čudovišne diktature s njihovim gulazima, golim otocima i poljima smrti, hapšenjima, premlaćivanjima, ubijanjima, bizarnim kultovima ličnosti i tenkovima na ulicama, a čavao u lijes bila je prilično uvjerljivo elaborirana teza Kolakowskog da staljinizam nije, kako se nekad široko vjerovalo, zastranjenje, izopačenje, opaka travestija Marxove misli, nego njezina prirodna, logična posljedica.
I tako smo s marksizmom, mislio sam, završili.
Ali, što imamo danas, dvadeset godina poslije? Samo za primjer, na jednoj večeri prije nekoliko tjedana netko se od mojih prijatelja sjetio šaljive afere iz doba zrelog socijalizma i svi smo se za stolom od srca nasmijali kako se javnost moralistički zgražala nad bahatošću moćnika, predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Branka Mikulića, koji je − zamislite, molim vas, takvu gnusnu razmetljivost − na vikendicu stavio bakrene oluke.
Drugu Mikuliću nisu dovoljno dobri pocinčani oluci, primjećivali su jetko novinski komentatori sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Stavite sada taj davni skandal kraj jednog svježijeg, u naravi zapravo istovjetnog.
Uzmite na jednoj strani Mikulićeve zazorne bakrene oluke od nekoliko stotina tadašnjih njemačkih maraka, a na drugoj nedavno završenu, nekoliko milijuna eura vrijednu vilu ministra Darka Milinovića , i doći ćete do neizbježnog zaključka da je socijalizam, kraj svih svojih nedostataka, ipak bio čestitiji, skromniji, pristojniji, imao je naprosto više osjećaja za ljudsku mjeru i doličnost.
Dvadeset godina liberalne ekonomije potvrdilo je, osim toga, kako su nastavnici marksizma bili u pravu tvrdeći nam da su kapitalisti gramzivi, okrutni i bezdušni kurvini sinovi.
Pa i njihova priča da su svećenici podmukli i licemjerni gadovi pokazala se sto posto točnom. Upozorenje da se bankarski krvopije neće zadovoljiti samo našim kućama i autima, nego će se potruditi da nam uzmu i zdravlje i spokoj, također je bilo pogođeno. Sve je, da ne duljim, bila čista istina.
Leszek Kolakowski, komunist koji je izgubio vjeru i o tome napisao nekoliko tisuća stranica koje se smatraju veličanstvenim djelom političke misli 20. stoljeća, umro je 2009. u Oxfordu, upravo kad su se nad našim svijetom počeli gomilati tmurni oblaci financijske krize koja je ideju slobodne ekonomije uzdrmala kao ništa prije toga.
Kako je Marx bio u pravu?
Nakon dvije godine, na jednom drugom engleskom koledžu, jedan je drugi učeni profesor, Terry Eagleton, objavio knjigu koja u svemu proturječi pokojnom Poljaku. Eagletonovu “Zašto je Marx bio u pravu” nisam čitao, ali svi tvrde da je izvrsna.
I tako sam opet gdje sam bio. Otkrio sam da ne znam stvari koje sam mislio da znam. Još toliko toga moram naučiti. Učiti, učiti i samo učiti, rekao bi onaj s bradicom, pomozite mi, kako se ono zvao. Ali, u jednome sam dosta siguran. Ako je Marx stvarno bio u pravu, preklinjem vas, pokušajte nekako izbjeći da na kraju svoga sna o socijalnoj jednakosti dovedete na vlast nekakvoga generala Jaruzelskog, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.