Velikim me je čuđenjem danas ispunilo da je Maja Đerek, splitska pročelnica za gradsku imovinu, na konferenciji za novinare sazvanoj zbog nasilja kojem je navodno izložena, zbog misterioznih tetoviranih muškaraca sa šiltericama koji lupaju na vrata njezine zgrade, zbog anonimnih dušmana koji u susjedstvu lupaju škurama i neizravnih, sofisticiranih prijetećih poruka koje primaju članovi njezine obitelji, spomenula moje ime.
O rečenoj činovnici ja sam pisao dvaput, jednom kad je učinila svinjariju i ostavila Split bez jedinog antikvarijata, drugi put kad je bezdušno uskratila gradski stan jednoj novinarki. Oba teksta, da je potreba, ponovno bih napisao. Ne žalim da sam stao u zaštitu dvjema ženama, boležljivima i starijima, u penziji ili pred penzijom. Istaknuo bih kako nijedna od njih ne odgovara opisu onoga tetoviranog sa šiltericom koji je lupao po ulaznim vratima Maje Đerek. Stavio bih ruku u vatru da ni vlasnica antikvarijata ni umirovljena novinarka nisu dio mafijaške hobotnice kojoj se pročelnica za gradsku imovinu tobože neustrašivo suprotstavlja. Nešto me i nasmijava zamisao da vlasnice antikvarijata i umirovljene novinarke siju teror među pravdoljubivom birokracijom.
Drugo što bih želio naglasiti je da nemam baš nikakve veze s nasilnicima. Dapače, često sam bio njihova žrtva i, kao takav, iskreno, ne razumijem dramu koja se pravi oko Maje Đerek. Kao netko koga su udarali šakama i zalijevali govnima, čiju su lutku spaljivali na karnevalu, kao netko kome se i na internetu i uživo nesofisticirano i izravno prijeti, koga se na ulici vrlo često psuje i vrijeđa, moram kazati da ne nalazim osobito užasnim ako netko u susjedstvu mlati škurama.