Kad su u nedjelju navečer došli rezultati izbora, Željko Kerum smjesta je u znak žalosti spustio janjce na pola ražnja. Nisam bio tamo, ali mogao bih vam, vjerujem, opisati kako je to bilo. Kerumova guzičarska svita požudno je škicala kako rumena kožica na pečenju cvrči i lomi se, ali nitko od nije imao hrabrosti kazati: "Žele, krvi ti, pusti sad izbore. Ajmo jist, oladiće se."
Ne možete se zaista ne rastužiti nad prizorom. Takve uzaludne smrti, takvo besmisleno prolijevanje krvi. Desetak ovčijih mladunaca netko je izbezumljene odveo od matera, bezdušno ih zaklao, oderao, nabio na zamašćen kolac i ispekao nad žeravom, a ni za šta. Napravili su krasan, bogovski obrok, a na kraju im uopće nije bilo do jela. Ispekli su mladu janjetinu, a trenutak je bio da se lagano večera blitva i dva jaja utvrdo, lešo tikvice, nekoliko slanih srdela, mesni doručak i rashlađena pomidora ili tako nešto, jeftino, dijetno, niskokalorično, skromno.
Izborni gubitnik pojeo je možda nešto samo da ga piće ne uhvati, ali ne vjerujem ni to. Djelovalo je više nekako kao da ga je piće uhvatilo dok je bjesnio kako su ga hadezeovci pokrali naknadno poništavajući njegove glasove.
Iskreno, da se to dogodilo, meni ne bi bilo mrsko. Da su Željku Keruma nešto stvarno oteli, namagarčili ga, izigrali, prevarili, ja se uopće ne bih trudio tražiti krivca. Ili bih ga potražio samo da mu srdačno stisnem ruku. Ako mene pitate, u Splitu nema mnogo ljudi koji više zaslužuju biti pokradeni od Željka Keruma. No, slučaj je bio drugačiji. Osobno bih vam to mogao posvjedočiti.
Nekoliko sati ranije, u gluho, vrelo nedjeljno popodne otišao sam na naše glasačko mjesto u gimnaziji Vladimir Nazor, pružio osobnu iskaznicu i otišao iza kartonskog zaklona, a da ustvari nisam ni konzumirao svoje ustavom zajamčeno pravo da biram i budem biran. Točnije, konzumirao sam ga na osobit, meni jedini prihvatljiv način.
Nekoliko prijatelja do čijeg mišljenja držim prethodnih su mi dana kazali kako će glasati za Andru Krstulovića Oparu. Nalik zaduženim muškaracima što s plastičnim pištoljem upadaju u mjenjačnice, odlučili su se na to u krajnjem beznađu. Nikad prije nisu glasali za HDZ, nisu vjerovali da će to će to ikad u životu napraviti i sad ih bilo malo sram. Ispričavali su se drhtavih, plačnih glasova i molili me za diskreciju, a ja ih nisam osuđivao. Dapače, i sam sam u četvrtak popodne, nakon posljednjeg Kerumovog svinjskog incidenta, bio na rubu zaokružiti broj ispred Oparinog imena.
A onda sam došao u Gimnaziju i shvatio da, ubijte me, ne mogu. Meni je to grozno. Jedna mi žena je nedavno za svoga sina rekla: "Ajde, opet je bolje da je u HDZ-u, nego da se drogira", a ja sam joj odgovorio: "Nije, gospođo. Bolje je da se drogira."
Glasati za HDZ bio je korak na koji se nisam mogao odvažiti. Pa sam se odlučio likovno izraziti. Vi možda ne znate da ja, osim nesumnjivog literarnog dara, znam i lijepo crtati. U nedjelju, u anonimnosti glasačkog mjesta, na listiću ispod dvojice kandidata dodao sam broj tri i kraj njega nacrtao penis. Bilo je to, priznajem, prostački, ali nije mi žao jer perfektno odgovara prostačkim prilikama. Nije to uopće bio bačen glas, kako bi možda neki analitičari rekli. Ne, oprostite, bio je bio moj odlučni, nepokolebljivi politički stav. Moja poruka ovome užasnom gradu i ljudima. U jednu riječ, nabijem vas!
Bio je to izraz gnjeva i gađenja koji sam, otkrio sam kasnije toga dana, podijelio s više od pet tisuća punoljetnih građana. Preciznije, 5.451 Splićanin i Splićanka učinio je jednako. Može vam se učiti glupo, ali ja sam ponosan na nas. Mogli smo ostati kući, ali nismo. Došli smo i rekli što smo htjeli reći, iako od toga nismo imali ništa. Strahovito me je naljutilo kad se Željko Kerum drznuo kazati da su poništeni listići prvotno bili njegovi. Razbjesnilo me je to kao nijedan od bezbrojnih sramotnih slučajeva kad je Željko Kerum posegnuo za nečim što nije njegovo.
Taj penis na glasačkom listiću bio je moj. Ni Željko Kerum ni Andro Krstulović Opara ne mogu ga dobiti. Taj penis je veliko iznenađenje ovih izbora. On ima veliki koalicijski potencijal, ali čisto sumnjam da će ikada i sa kim sklapati političke saveze. Ne, ne, gospodo draga. To je jedan prkosni, čvrsti, slobodarski penis kojega se ne može potkupiti. Tome penisu, usudio bih se kazati, pripada naša budućnost.