Kažu da se Tomislav Karamarko razbjesnio jer Ruža Tomašić na Fejsu ima više lajkova od njega te je zbog toga alarmantnog propusta sazvao sastanak najumnijih ljudi svoje stranke. Ako je i izmišljeno, dobro zvuči. Za ljubav dobre priče koji put ne treba zahtijevati da ona baš u svim detaljima bude istinita, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
Premda nije teško ni povjerovati da bi Karamarko popizdio zbog Facebooka. Političari su, vidjeli smo, počesto nesigurne osobe. Predsjednici obiju naših velikih stranaka, i Milanović i Karamarko, kao da su se iz jednog jajeta izlegli, obojica nenasmijani, paranoični, lako se uvrijede i u sasvim nevinim budalaštinama, opreznim kritikama i dobronamjernim prijekorima nalaze ugrozu svoga šefovskog integriteta pa uzvraćaju neprimjerenom žestinom.
Takva bolećiva sujeta zaista bi mogla izostanak omiljenosti na društvenoj mreži vidjeti kao nedopustivi politički gubitak i okupiti suradnike da ih razjareno upita: “A što vi mene, šupci, ne lajkate?”
Mora da je to bio neugodan skup. Hadezeovci su piljili u pod ili glumili da nešto bilježe, ne usuđujući se Tomislava Karamarka pogledati u oči. Tko mu je smio reći zašto ga ne lajkaju, tko bi se prvom čovjeku odvažio predložiti da možda ne bi bilo zgorega profil osvježiti kakvim opuštenijim sadržajima, staviti poneki selfie, na primjer, uslikati se razdragan na koncertu Mate Bulića ili u trapericama i polo majici kod roštilja, snimiti video gdje usnulog Milijana Brkića polijeva vodom ili gumenom zmijom plaši Dubravku Šuicu. Vidjeli smo, napokon, kako to zvijezde Facebooka rade.
Ili belfie. To je sad, kažu, neobično popularno, kad ispred u kupaonici ogledala snimiš vlastito dupe. Karamarkov belfie u kupaćim gaćama s leopardovim uzorkom, uvjeren sam, lajkalo bi najmanje pola milijuna korisnika najveće društvene mreže.
Ali, naravno, loše bi ispalo da tako nešto i spomenete Karamarku. Ne pokušavajte bez pancirnog prsluka.
Otišao sam sinoć na njegov službeni profil i gotovo se sažalio kako je uštogljen, beskrvan, štreberski. Predsjednik HDZ-a, samo za ilustraciju, nije skinuo sako ni dok je ispucavao počasni udarac na nekakvoj seoskoj utakmici u Varaždinskoj županiji. U svakom detalju taj je Facebook profil odavao socijalno zakočenu ličnost, ustravljenu da će i najbezazlenijom nekonformističkom gestom pokazati slabost, razgolititi se pred neprijateljima.
O tome ipak, više od ičega, svjedoči kako je sve brižljivo otrijebljeno od korova zločestih komentara. Ostala je samo ulizivačka ljubav i divljenje za Tomislava Karamarka, i nakon nekog vremena od toga osjetite laganu jezu. Djeluje nešto kimjongunovski da jednog čovjeka svi bez ostatka obožavaju.
Članstvu je tako, pričaju, došla uputa da u što većem broju lajkaju predsjednikovu sliku s Papom, jedan od onih žanrovskih prizora kakav je u Sanaderovo vrijeme na radnom stolu imao svaki direktor javnog poduzeća. Tada je to, dakako, bila fotomontaža, jedan se slikao s Ivanom Pavlom Drugim, a svi drugi su u PhotoShopu natakarili svoju glavu. Karamarkova fotografija je, jasno, autentična, ali sve drugo meni se tu činilo kao laž.
Ushit kojim su na Fejsu dočekali njegov susret s Papom nije mi se činio vjerodostojnijim od sjevernokorejskog masovnog naricanja zbog smrti voljenog vođe. Čitajući komentare ispod te fotografije, majke mi, pomislit ćete da je papa Frane ganuto kleknuo i poljubio Karamarkov prsten.
“Bravo, rodijače moje žene”, napisao je, recimo, jedan Josip Čulo, a vama ostaje da sami dokučite tko je rodijak Čuline supruge, Sveti otac ili predsjednik Hrvatske demokratske zajednice?
Nema tu doista ništa što bi se normalnom čovjeku svidjelo. Tomislavu Karamarku uputit ćete zahtjev za prijateljstvom i lajkati njegove aktivnosti samo zbog jedne stvari, nadajući se da će vas Tomislav Karamarko jednog dana, kad dođe na vlast, uhljebiti u Hrvatskim šumama ili barem namjestiti u Nadzorni odbor Željeznica. I nije vam jasno, stvarno vas začudi, zašto bi itko žudio za takvom naklonošću? Što mu znače snishodljivi lajkovi licemjera?
Napokon, ta bi se stvar mogla i elegantnije riješiti i hadezeovci znaju kako se to radi.
Ako su za njih mogli glasati mrtvi glasači s nepostojećih adresa, još bi lakše bilo nabiti nekoliko stotina tisuća klikova s izmišljenih profila.