Sad kad je Kukuriku koalicija osvojila vlast, očekujem da će najkasnije za sedam dana početi ostvarivati najcrnje slutnje Hrvatske demokratske zajednice, sve ono najgore čime su oni plašili svoje gluplje birače, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
Nema vremena za čekanje. Odmah treba obnoviti Jugoslaviju i početi hapsiti prave Hrvate. Ili makar napraviti, samo za hadezeovce, okrutni igrokaz na tu temu.
Veliki specijal Jutarnjeg IZBORNI STOŽER 2011 >> sve o izborima pratite OVDJE
Poslati, na primjer, nekoga pod prozor ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića da mu u pola glasa čitavu noć obijesno, podrugljivo tuli: “Nemaaaaa višeeeee Hrvatskeeeee! Jandrokovićuuuuu, jebooooo siiiii ježaaaaa!”
Siroče bi se izbezumilo od sekiracije. “Ko je to?!” zavikao bi on s prozora drhtavim glasom u tminu, a ovaj dolje pod kestenom bi onda morao početi razdragano pjevati: “Beži, Gordan!
Beži, Gordan! Cug ti bu pobegel! Cug ti bu pobegel! Cug ti bu pobegel! Beži, Gordan! Beži, Gordan! Cug ti bu pobegel! Ne buš videl beli Bleiburg grad! Ne buš videl beli Bleiburg grad!”
Zatim bi valjalo angažirati dva glumca. Najbolje Krešu Mikića i Bokija Navojca, jer njih dvojicu je uvijek lako nagovoriti na šalu i pošalicu, i u garderobi Jadran filma ih obući u plave uniforme nekadašnjeg Sekretarijata unutrašnjih poslova, nabiti im kape s crvenim petokrakama, zalijepiti guste milicijske brčine i zorom ih poslati na adresu Darka Milinovića.
Još u pidžami, raščupanog i krmeljivog, da ga ščepaju. “Gospodo, molim vas, to mora da je neka grješka”, zavapio bi ministar zdravstva. “Ćuti, bre!” prekinuo bi ga Boki i opominjuće ga opalio pendrekom po ruci.
“Druže Milinoviću”, počeo bi onda Mikić, važno čitajući iz malog Lipa blokića na kvadratiće, “imamo svedoka koji tvrdi da vas je dvadesetog novembra tekuće godine čuo kako u ugostiteljskom lokalu Baltazar, Nova ves četiri, pevate ‘Vilu Velebita’. Molim vas, obucite se i pođite sa nama.”
“Da ponesem četkicu i pastu za zube?” javio bi se Milinović plaho.
“Neće vam trebati”, odgovorio bi mu Krešo. “A šta, nećete me dulje zadržati?” upitao bi ministar zdravstva glasom punim nade. “Ne, burazeru”, objasnio bi mu Boki, “nego više nećeš imati zube da ih pereš.”
I tu bi se njih dvojica uhvatili kikotati svome nenadmašnom milicijskom vicu, a Milinović bi se, garantirano, upišao od straha.
Ovakve šale mogu vam se učiniti nešto morbidne, ali ja mislim da je to najmanje što možemo učiniti za uglednije hadezeovce, da su tu stvar upravo zaslužili nakon svih lažljivih i neodgovornih prijetnji Udbom i Golim otokom, kojima su u kampanji prepali one tisuće jadnih ovaca što se u političkim analizama nazivaju njihovim stabilnim biračkim tijelom. Mogli bismo se, napokon, slobodno šegačiti jer znatnije štete od toga ionako ne bi bilo.
Da je vratiti Jugoslaviju i takozvani crveni teror, dvije trećine članstva Hrvatske demokratske zajednice vjerojatno bi samo podiglo poklopce vodokotlića i dolje iz vode izvuklo tanku knjižicu Saveza komunista, 1990. brižljivo spremljenu u najlonskoj vrećici da se ne promoči. Ipak, ne valja biti pesimist, koješta se na ovim izborima nepovratno promijenilo nabolje.
Za nas u Splitu, recimo, ohrabrujuća je jedna stvar. Željko Kerum voli se hvaliti da je dobar u matematici. Pa, evo mu onda nekoliko brojki o kojima bi mu vrijedilo razmisliti. U drugom krugu izbora za gradonačelnika u proljeće 2009., Željko Kerum pobijedio je s osvojenih 40.479 glasova i otada, on je tvrdo uvjeren, njegova popularnost među Splićanima samo raste.
No, činjenice su nešto drugačije. Kraj sve svoje omiljenosti, zajednička je lista Kerumove stranke i HDZ-a u samom Splitu na parlamentarnim izborima prekjučer osvojila samo 23.446 glasova.
U dvije i po godine svoje vladavine gradom, gradonačelnik je izgubio cijelih 42 posto podrške birača, a uzmemo li u obzir da mnogi koji su zaokružili njihovu zajedničku listu to vjerojatno nisu učinili zbog njega, nego zbog Jadranke Kosor, taj udio je sigurno i iznad 50 postotaka.
Dobro, za Željka Keruma to zacijelo nije bogzna kakva šteta. On i sestra neočekivano su dobili političku budućnost mjestom u Saboru, ali ne mogu da se ne upitam što će za godinu i po biti sa svim onim rodijacima i zemljacima i kumovima i prijateljima koje je gradonačelnik namjestio u gradsku upravu, javna poduzeća, škole, vrtiće i galerije.
Gdje će nesretni Duško Mucalo, vršitelj dužnosti intendanta splitskog HNK? Zajebana situacija. Da sam na mjestu Duška Mucala, ja bih jedan dan rekao tajnici da idem po cigarete i više se nikada ne bih vratio, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.