Ministar financija je osoba nagle i neobuzdane naravi. Kad se rasrdi, poželiš da netko ugasi svjetlo u prostoriji pa da ga gledamo kako mu ćela iskri i pucketa u mraku i rijetki čuperci navrh tjemena izgaraju lijepim plavim plamenom.
No, uistinu, i bez toga je zabavno. Sama akustička senzacija Linićeva gnjeva predstava je za sebe.
Čovjek baš zna popizditi i ne štedi se kad mu dođe žuta minuta, s takvim iskrenim bijesom i gnušanjem vrijeđa političke protivnike, da bi se osjetljivije dušice rasplakale i pobjegle u drugu sobu ili makar sakrile pod stol kad se on ukaže na malim ekranima.
Takvi će vjerojatno primijetiti da bi se gospodin ministar morao naučiti kontrolirati i pripaziti na svoj rječnik, ali ja nemam nikakav problem s tim.
Dapače, Linićev temperament smatram znakom njegove predanosti ministarskoj dužnosti. Kad izgubi živce, Linić se čini kao netko kome je zaista stalo do onoga što radi.
Na drugoj strani, nadbiskup Josip Bozanić se savršeno kontrolira i pažljivo bira riječi, pa ništa od njega.
Jedino bi možda trebali paziti da se ministar financija drži podalje od oštrih metalnih predmeta, naročito ako je nekakav sastanak s bankarima.
Mogao bi se, ne dao Bog, Linić zajapuriti i zaklati nekakvog menadžera iz Privredne ili Erste banke.
Ali, zapravo, kad bolje razmislim, ni to mu ne bih zamjerio.