Loše je, dakako, da su oni koji nezakonito prebacuju strance preko državnih granica često pokvarenjaci koji će opljačkati ili čak ubiti mušterije, no ako je krijumčar pošten prema nesretnicima koji su se šćućurili iza gajbi povrća, ako nije pohlepan i sigurno ih dovede do njihova odredišta, ne razumijem što bi mene u tome trebalo uznemiravati, zašto se ta pojava drži moralno nedopustivom i politički malignom.
Ako mene pitate, svatko bi trebao imati pravo živjeti gdje hoće. Bez iznimke, baš svatko i baš svugdje morao bi moći slobodno izabrati koje je najbolje mjesto za njega i njegovu obitelj, nema zemlje koju nitko od nas ne bi smio zvati svojom. U nezakonitom prebacivanju preko granice loš je zapravo samo zakon.
Od postanka svijeta ljudi se sele u potrazi za boljim životom, tisućama godina tovarili su svoju imovinu na volovske zaprege i putovali prema nekim zelenijim pašnjacima, dolazili u tuđe zemlje i tuđe gradove, učili tuđe jezike i običaje i mic po mic, u drugoj ili trećoj generaciji, stopili se s okolinom i od furešta postali domaći.
Nije čak smetalo ni ako se nisu sasvim integrirali, ako bi se negdje čuo i mujezin i zvono ili kraj ćevabdžinice osvanuo kineski restoran.
To jednostavno pripada čovjekovoj nomadskoj naravi i tradiciji prožimanja kultura, mnogo više od useljeničkih propisa, prihvatilišta za azilante i policijskih deportacija.
Držati među rešetkama, pod policijskom paskom, nedužne koji nisu nikoga prevarili, pokrali ili ubili, hapsiti pristojan svijet tek zbog toga jer su stranci koji nemaju uredne papire o prebivalištu, meni je uistinu mnogo odvratnije od krijumčarenja nekakvih kineskih ili pakistanskih siromaha.
Podsjetimo, Jutarnji je jučer pisao o tom slučaju:
Mještani Dugog Rata na nogama. Ne žele deportaciju omiljenog sugrađanina: Ne damo našeg Makedonca Isu!
Nema dokumenata
Razmišljao sam o tome jučer čitajući u “Slobodnoj” o Makedoncu Isi Bronji, kojega je policija nedavno otkrila da bez valjanih dokumenata živi u Dugom Ratu.
On vjerojatno nije morao plaćati švercerima da dođe u Hrvatsku, jer je s Makedoncima ta stvar lakša nego s pripadnicima azijskih naroda, no naposljetku će ipak biti izgnan i možda ga baš sada, dok ja ovo pišem, u policijskom kombiju s lisičinama na rukama voze na avion za Skoplje.
Za Bronju zbog nečega nema mjesta u Hrvatskoj, premda on zaista nije mnogo tražio. Čitavih šesnaest godina živio je skromno i tiho u dalmatinskom mjestu ispod Mosora, za mali novac teglio cementne vreće, zidao blokete i okopavao pomidore, i ljudi ga naposljetku prihvatili kao svoga. Ako bi koji put i promašio rod i padež, došao im je drag, domaći i njihov.
Ti Dugoraćani ustali su prije nekoliko dana da spase svoga sumještanina od deportacije. Krenula je peticija i u kratkom vremenu su prikupili nekoliko stotina potpisa da Makedonac ilegalac ostane s njima, a u novinskim se izjavama dirljivo zaklinju u njegovo poštenje i dobrotu: “Isu svi u Dugome Ratu znaju, a ako se nađe samo jedan čovik koji će o njemu jednu jedinu ružnu rič reć, onda neka ga slobodno deportiraju.
Ljudina je to kakve nema u ovome kraju, ma meni je i na piru bija, šta ću vam više poć govorit.” Isa Bronja kaže da u Kruševu, iz kojega je rodom, više nema nikoga. Ipak, on očito nije sam na ovome svijetu.
Čovjek, ako možda i nema papire koje traže useljeničke vlasti, ima jedan neizmjerno vrjedniji papir. Crno na bijelo, nekoliko je stotina njih, koji mu nisu ni rod ni pomozbog, potpisalo da ga smatra svojim. Pa ako to i ne zaustavi policijski kombi i avion do Skoplja, vrijedilo je truda, i zbog Ise i zbog svih nas koji živimo ovdje.
Bez predrasuda
Mala mjesta, znate i sami, često znaju biti užasna. Provincija je nepovjerljiva prema drugima i drugačijima, netrpeljiva i puna predrasuda.
Svakakve ružne uvrede za pripadnike druge vjere i nacije naći ćete išarane po zidovima naših nesretnih varoši. Ipak, stvar nije, čini se, sasvim izgubljena kada se pojave akcije poput ove. Dugoratska peticija jedan je maleni žižak plemenitosti koji je osvijetlio naš mrak.
Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.