Jednom se, pričaju, u Splitu, na Matejušci, kod Svetog Frane, neki momak kojega je cura ostavila popeo usred dana na krov zgrade i vikao da će se baciti u dubinu. I narod se, jasno, usplahirio. Žene su užasnuto vrisnule, a roditelji dlanovima pokrili oči mališanima i brzo ih odveli da ne gledaju kad samoubojica bubne i lubanja mu se rasprsne kao zrela lubenica na asfaltu. Došli su zatim i vatrogasci i raširili okruglo spasilačko platno, a vatrogasni zapovjednik uhvatio megafon i krenuo nesretnika preklinjati da ne čini gluposti, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju
Ovoga, međutim, nije trebalo osobito uvjeravati jer mu je kuraža, što je dulje stajao na krovu, očito kopnjela. Gledajući u ponor, više nije bio siguran da želi okušati sreću s gravitacijom. I dalje je, istina, prijetio da će se ubiti, ali sve rjeđe i neuvjerljivije. Predstava mu je uskoro došla zamorna i monotona.
Vedar osmijeh
“Ajde, sokole, baci se više!” viknuo je naposljetku netko iznervirano. “Prijatelju, nemamo cili dan”, javio se drugi. “Mene ručak čeka!” dobacio onda i treći. Okupljeni su se nasmijali i nekako spontano krenuli izazivački skandirati: “Baaaaa-ciiiii seeeee!... Baaaaa-ciiiii seeeee!”, a neostvareni se samoubojica na to zasramio i povukao s krova.
U devet od deset ovakvih slučajeva motiv je ionako prije egzibicionizam nego istinska želja da sebi oduzmete život. Vidjeli smo to i u četvrtak navečer, u vrijeme braniteljskih demonstracija na Markovu trgu, kad se onaj jedan s crvenom beretkom popeo na Staru gradsku vijećnicu i odozgo derao kako će radije umrijeti na užasan način nego i dalje trpjeti izdajničku politiku Zorana Milanovića. I tada su ljudi kriknuli, ali više nekako da se tip nesretno ne oklizne i ne otkotrlja niz vlažni crijep. Nitko nije povjerovao da će se on stvarno ubiti. Vidjeli smo ga, napokon, kad se spustio natrag na trg, fotografija je uhvatila trenutak u kojemu ga policajci vode ozarenog kroz gomilu. Čovjek je djelovao vrlo zadovoljan, očito mu se upravo nešto lijepo dogodilo. Nijedan samoubojica nikad i nigdje se nije smiješio takvim širokim vedrim osmijehom.
Nevoljena bića
Branitelj sa Stare vijećnice na zagrebačkom Gornjem gradu i onaj s Matejuške kojeg je ostavila cura u osnovi su jednaki ljudi. Nevoljena i zanemarena bića koja su svojom dramatičnom gestom zapravo željela samo da ih netko pogleda, da obrati pažnju na njih, suosjeća s njima. Dajte mi ljubavi, zavapili su i jedan i drugi s krova, tek što su prvoga ismijali, a drugome se zaista posvetili, osvijetlili ga televizijskim reflektorima i učinili ga sretnim.
A na neki način u ovome je incidentu sva bit revolucije pod šatorima u Savskoj 66. Branitelji sjede tamo pod ceradama već dvije stotine dana, a da nitko ustvari tome ne zna povod. Maglovito se naslućuje da su im ukinuli, ili će tek ukinuti, nekakve materijalne povlastice, ali, po svemu sudeći, to nije točno.
Drugi argument s kojim prosvjednici nastupaju je nematerijalni, ideološki i emocionalni: izdajnička komunistička vlast izjednačava žrtvu i agresora, branitelji su u današnjoj Hrvatskoj zanemareni i napušteni, ne vole ih i ne žele oni što ni hrvatsku državu nisu voljeli ni željeli. Dulje od pola godine Glogoški i Klemm i društvo ovo ustrajno ponavljaju s ruba krova, dok ih odozdo, s ulice, premijer Milanović i ministar Predrag Matić u megafon uvjeravaju kako je istina upravo suprotna.
I ništa ne pomaže. Koliko se god vlast trsila dokazati da nikoga ni za što nije zakinula, i to prilično čvrsto dokumentira iznosima braniteljskih penzija, branitelji nepopustljivo cendraju da ih vlast ne voli i traže suosjećanje i naklonost javnosti. I dosta dugo tu su naklonost imali, ali u posljednje vrijeme uočljivo je gube.
Ravnodušni i nervozni
Ljudi su zbunjeni, gube strpljenje s ekipom iz šatora u Savskoj. Nije im naročito bistro zašto se netko s penzijom od dvadeset ili dvadeset pet tisuća osjeća izdano, zanemareno i nevoljeno? Kako suosjećati s njegovim patnjama ako mjesečno ne dobijete ni četvrtinu toga iznosa?
Na kraju, prirodno, postanete ravnodušni, pa vas cijela ta stvar s braniteljima lagano počne i nervirati. Gledate kako se čovjek popeo na Gradsku vijećnicu i prijeti da će se baciti i u sebi mu možete još samo reći: “A, moj pajdo, šta se mora, nije teško.”, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.