Moja punica na Pazaru ima dvije žene s kojima godinama njeguje odnos velike odanosti i uvažavanja. Ujutro se pozdrave i razmijene nekoliko rečenica, kratko razgovaraju o obiteljskim prilikama prije negoli krenu sa svojom malom robno-novčanom razmjenom u kojoj nema ni truna prenemaganja, laganja i cjenkanja.
Cijeli onaj pazarski igrokaz s zaklinjanjem na majčin grob i dječje zdravlje učinila je suvišnim puničina čvrsta, nepokolebljiva sigurnost u poštene namjere prodavačica, dokazana bezbrojnim prvorazrednim bokunima koje je u njih uzela. U Slave iz Podravine kupuju se tako mladi sir i vrhnje, tuste žute guske, domaći rezanci i druge delicije kontinentalnog sjevera, a Matija iz Perkovića naša je pouzdanica za vlaške namirnice, kaštradinu, pancetu, blitvu i rašćiku, takve stvari.
Većina stvari koje jedemo uzgojena je na skromnim seoskim gazdinstvima ove dvije vrijedne žene i za objedom ih rado i često spominjemo, a prije nekog vremena neobično nas je razveselilo otkriće da se Matija kratko pojavljuje u jednom starijem videospotu grupe TBF. TBF, dakle, na predzadnjem studijskom albumu, “Galerija Tutnplok”, ima onu genijalnu stvar “Smak svita”, šašavu i zaigranu, a pametnu i zajebanu, kako su već gotovo sve njihove pjesme, a potkraj odličnog spota napravili su uličnu anketu pitajući građane što bi činili da znaju kako iz dubina svemira jedan meteor leti pravo na naš planet i svima nam skupa ostaje samo još nekoliko sati života.
Dur - dur
Ljudi, očekivano, govore kako bi se, u trenutku kada više ništa zaista ne mogu izgubiti, oslobodili svih socijalnih inhibicija i nesputano opijali, drogirali i bludili, a samo naša prijateljica, jednostavno Matija kaže kako bi: “Radila svoj posa, pa doklen dur – dur.”
Zatekne vas načas kada takvo što čujete, čini se malo i blesavo da bi netko pred smak svijeta radio sve kako inače čini. Ide li naša civilizacija kraju, valjda bi stvarno trebalo otpustiti kočnice i pobjeći od mučne svakodnevice. Čemu se truditi, ustajati, prati zube i žuriti na posao, kad uskoro ničega i nikoga od nas više neće biti? Kakvog smisla ima ustati u četiri, kao što Matija inače čini, i po mraku, s vrećom mokrog zelja, komadom pancete i dvadeset jaja, hvatati brzi iz Perkovića, ako će još do prije kraja dana čitav planet, zajedno s Perkovićem i Splitom i New Yorkom i Šangajem, otići u vražju mater? Ne možeš vjerovati da je netko to rekao.
Apokalipsa se bliži, a ona samo želi biti tu gdje je svaki dan, za svojim bankom i možda će tek, kad se nebo smrači, cijenu blitve spustiti za kunu ili dvije, da joj ne ostane neprodana kad trajekt “Lastovo” s fijukom proleti preko Pazara. Nasmijali biste se Matijinu rezonu kao da ste čuli vic s glupim Mujom i Hasom, no razmislite li pažljivije, njezin je odgovor zapravo daleko najbolji od svih.
Doista, ima li jasnijeg dokaza da je netko zadovoljan svojim životom, da mu je udobno u vlastitoj koži, da je ispunjen i sretan onim što radi. Ima li naš život smisla, to je vjerojatno najbolje što možemo dobiti. To bi trebalo zapisati u self help priručnicima. Mudrost Matije s Pazara, “raditi svoj posa, pa doklen dur – dur”, čak i ako se čitav svijet oko tebe raspada, stvar je nad kojom bi se svatko od nas trebao zamisliti.
A gdje ste vi?
Zaista, upitajte se, dođe li sutra kraj svijeta , a i Jehovini svjedoci i klimatolozi jednodušno su uvjereni da hoće, gdje ćete vi biti? Hoćete li onih nekoliko sati prije negoli planet ekspodira bezglavo trčati za užicima koje ste propustili, kao što ste inače, i prije toga, čitavo vrijeme zapravo, nesretno žudili za nečim što vam je uskraćeno, sami se sebi gdjekad čineći nalik psu koji mahnito ganja vlastiti rep, ili ćete ostati tamo gdje jeste, spokojno čekajući kraj i ne žaleći ni za čim?
Sretni su ovi drugi. Ako ikome, i na čemu trebate zaviditi, njima zavidite. Pa i ako imate sjajan menadžerski posao, peterosobni stan, mercedes, jahtu, privatni avion i milijune na računu u Švicarskoj, jebi ga, ne bih vas htio obeshrabriti, ali na splitskom Pazaru, iza banka s rašćikom i kaštradinom, ima jedna u traverši preko trenerke što je bolja od vas. Matija iz Perkovića, blagoslovljen bio njezin mir, vas sve šije, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .