OVO JE HRVATSKA, koči se naslov velikim slovima na naslovnici Slobodne Dalmacije od 24. ožujka 2016. godine. “Spor dug 42 godine. Zadranin Petar Batur (86): Preminulo je 5 sudaca, umrla su 43 svjedoka, otišlo je 5 odvjetnika, a i ja se osjećam loše.”
– Dobar naslov – smije se Ante Batur.
– I? Kakvo je danas stanje?
– Slično. “OVO JE HRVATSKA” može ostati u naslovu, ali bi neke stvari trebalo malo promijeniti. Recimo ovako: “Spor dug 48 godina. Zadranin Ante Batur (68): Preminulo je 5 sudaca, umrla su 52 svjedoka, otišlo je 8 odvjetnika, a i ja se osjećam loše”.
– Što se dogodilo od 2016.?
– Ništa. Umro mi je otac, baš te godine. Nije dočekao kraj. Spor sada vodim ja.
– Četrdeset i osam godina. I kada bi mogao završiti?
– Heee, kad bih ja to znao... Ali ne treba gubiti nadu, ipak je ovo Hrvatska.
I točka. To je to. Na ovom mjestu, u osamnaestom retku, možemo slobodno zaključiti tekst. Dragi čitatelji, draga urednice, sve je rečeno, sve se zna. Predstoji samo ponavljanje i zapomaganje. Lajanje na mjesec. Ima li više smisla i slova napisati o ovome? Sudski spor koji se ne može riješiti 48 godina?! Gotovo. Finito. Nema više. Zatvori sud, ukini Ministarstvo pravosuđa, objesi pravdu mački o rep. Pravna država? Oprostite, ne razumijem, možete li ponoviti?
– Zašto se ne može riješiti? – ponavlja naše pitanje Ante Batur. – Mislim da se suci boje donijeti odluku zbog svog radnog mjesta. Drugog odgovora nema. Od 2008. me samo trebaju uvesti u posjed. I to još nisu napravili...
Dioba tužbom
Ipak, vratimo se na početak. Na dan 11. studenoga 1974. kada je sve krenulo. Kada je pokojni Petar Batur, otac našeg sugovornika, tužio svog brata Stipu za dio obiteljske kuće na Putu Kotlara 2 u Zadru. Braća su odlučila podijeliti nasljedstvo, a da bi to proveli, trebalo je pokrenuti parnicu. Ne suđenje o ratnim zločinima, ne istragu o zločinačkoj organizaciji za pranje novca, o međunarodnom lancu pedofila i krijumčara kokaina, nego običnu građansku parnicu za podjelu imovine. Obiteljske kuće.
– Ima oko 220 kvadrata. Podrum, prizemlje, kat i teren od nekih tisuću kvadrata. Moj otac je tužbom pokrenuo diobu, jer se to tako radi. On je umro prije šest godina, a 2012. je umro i njegov brat. I sad mi, njihova djeca, čekamo da se ta podjela završi. Parnica je pravomoćno okončana 2008., godinu dana kasnije donesena je pravomoćna odluka o ovrsi. Od tada do danas čekam da se presuda provede i da me sud uvede u posjed. Čekam, evo, već 14 godina – ponavlja, po tko zna koji put, Ante Batur.
Pisali svima
Kuću na Putu Kotlara u Arbanasima Antin je otac počeo graditi šezdeset i neke, dok mu je brat još bio u Njemačkoj. Kad se 1965. stric Stipe vratio u Zadar, u kuću su počeli zajedno investirati. Petar Batur, međutim, nije živio u Zadru, nego u Pridrazi, a sin Ante je u kući ostao sve do 1972., kada se seli u podstanare. Bio je, kaže, u svađi sa stricem.
– I krenulo je suđenje. Imao sam 20, a moj otac 44 godine. Vještaci, svjedoci, geometri, procjenitelji... Završi prvi stupanj, pa žalba, onda presuda u drugom stupnju na Županijskom, pa revizija na Vrhovnom. I sve vrate na novi postupak. I tako, nekoliko puta...
Nema kome pokojni Petar i Ante nisu pisali, kome se nisu obratili za pomoć. Ured predsjednika, Ured premijera, Ustavni sud, Vrhovni sud, Odbor za pravosuđe Hrvatskoga sabora, međunarodne institucije. U kući danas žive djeca njegova pokojnog strica. “Uživaju moju i očevu polovicu. Cijela kuća vrijedi, prema nekim procjenama, zajedno s terenom, oko 400 tisuća eura.”
Ante Batur zvani Miro, u Slobodnoj je Dalmaciji prvi put gostovao 22. veljače 2012. godine. Pod naslovom “Nema kraja: Petar Batur iz Pridrage ostario 38 godina čekajući ishod parničnog postupka – Sudski spor nadživio suce i odvjetnike”, novinarka Božana Sviličić piše o “bizarnom slučaju” koji svjedoči da se “uistinu može posijediti čekajući hrvatsko pravosuđe”. Navodi da je Vrhovni sud predmet dva puta vraćao na ponovno suđenje te da je punih 38 godina u obitelji Batur glavna tema nedjeljnog ručka sudski spor između dvojice braće. “Ne mogu više slušati o tom sporu. Nije više uopće bitno kako će se spor riješiti, jer je postao opsesija” požalio se novinarki, koja citira i rješenje Županijskog suda u Zadru o povredi prava na suđenje u razumnom roku na štetu Petra Batura.
Sud je utvrdio da je glavni razlog duljine postupka činjenica da sud ne postupa učinkovito. “Dugotrajnost postupka u konkretnom slučaju posljedica je prvenstveno neučinkovitosti prvostupanjskog suda, koji je u svom postupanju zanemario temeljno načelo ekonomičnosti, te koncentracije rasprave i dokaznog postupka. Neučinkovitost suda potvrđuje i činjenica da je sud imao dulja razdoblja neaktivnosti. Naime bio je potpuno neaktivan od 1. veljače 1999. do 6. veljače 2001. godine, te od 12. studenoga 2002. do 18. veljače 2004. godine, navodi se u rješenju od 19. studenoga 2007. “kojim je utvrđena povreda prava Petru Baturu na suđenje u razumnom roku, zajamčeno hrvatskim Ustavom, pri čemu organizacijski i kadrovski problemi suda nisu opravdani razlog za nerazumno trajanje sudskog postupka”.
‘Ima li koji drugi sud?’
Zbog dugotrajnosti sudskog postupka Antin je otac od države te 2007. dobio 20 tisuća kuna odštete. Županijski sudac Marin Grbić je u svom rješenju naredio Općinskom sudu u Zadru da je dužan donijeti odluku u spornom predmetu u najbržem mogućem roku, ali ne dužem od šest mjeseci. Prošlo je otad 15 godina, a Ante Batur je tamo gdje je i onda bio. Na čekanju.
Drugi put je gostovao na stranicama Slobodne Dalmacije 24. ožujka 2016. godine. Novinarka Lada Burčul podsjeća da je spor oko diobe obiteljske kuće počeo prije 42 godine. “Izmijenilo se na Baturovu predmetu 18 sudaca, petero ih je i umrlo. Svjedoka je bilo puno, njih 63, ali od kada je suđenje počelo i 43 svjedoka su umrla. Umrlo je i petero odvjetnika. Petar Batur imao je 44 godine kada je započeo spor, no nakon dugih godina i desetljeća punomoć je predao sinu Anti Baturu koji se danas bavi predmetom”, navodi novinarka i citira Antu Batura:
”Pita me otac ima li neki drugi sud, izvan Zadra, izvan Hrvatske. Jasno mi je zašto to pita, htio bi dočekati pravdu dok je živ. Umro je i njegov brat kojega je tužio 1974. godine. Sahranio je i suprugu prije dvije i pol godine, ona nije dočekala da se ovo riješi”.
Prigovor na prigovor
Nekoliko dana kasnije, 31. ožujka, predsjednik Općinskog suda Željko Rogić na stranicama Slobodne Dalmacije objašnjava kako “nije točno da spor traje 42 godine. Spor je gotov prije osam godina i stvar je sada u izvršenju. Kako, dakle, realizirati pravomoćnu sudsku odluku”. Autora ovog teksta pozvao je u svoj ured i pred njim proveo “autopsiju” nad samo naizgled “umrlim” spisom koji je zbog brojnih procesnih radnji, donošenja pa ukidanja presuda te pokretanja novih postupaka, tijekom desetljeća promijenio nekoliko evidencijskih brojeva. Ostavši tada aktivan samo kao ovršni predmet koji se neuspješno pokušava provesti od 24. studenoga 2009. godine.
”U siječnju 2010. godine u ovrhu se uključuju sinovi Stipe Batura, Željko i Antonio, sa zahtjevom da sud uvaži njihova ulaganja u obiteljsku kuću. U lipnju te godine sutkinja Jasna Baričević donosi rješenje o ovrsi, na koje se Stipe Batur i sinovi žale. Njihovu žalbu na Županijskom sudu uvažava sudac Ante Milovac, ukida rješenje prvog stupnja te 5. rujna 2011. predmet vraća na novi postupak”, nizao je Rogić listajući spis, a novinar je dalje zabilježio:
”Sutkinja Baričević tako pokreće novi postupak, ali u ožujku 2012. godine umire Stipe Batur. Sutkinja idućeg mjeseca donosi rješenje o prekidu postupka te poziva njegove zakonite nasljednike da preuzmu vođenje postupka. Zakoniti nasljednici Stipe Batura su njegovi sinovi Željko i Antonio Batur te supruga Jelka, ali odvjetnik Petra Batura kao ovrhovoditelja, Augustin Sudinja, dvije godine sudu ne dostavlja njihova imena. To je učinio, ističe Rogić, tek 12. lipnja 2014. godine. Nakon toga sutkinja Baričević 5. veljače 2015. nastavlja postupak, ali tu sada iskrsavaju novi problemi”.
Novi problemi? “U svibnju prošle godine geodet i građevinar provode vještačenje sporne nekretnine. Na njihov stručni nalaz svjedoci šalju brojne prigovore. U međuvremenu Petar Batur svoj dio kuće daruje svom sinu Anti Baturu. Potom stižu brojni prigovori ovršenika na nalaz vještaka, što sve skupa dosta traje, da bi 3. ožujka ove godine Ante Batur kao očev opunomoćenik uputio sudu prigovor zašto se ne ide dalje u provođenju ovrhe”...
I tako, prigovor na prigovor, dopuna na dopunu, korak naprijed, dva koraka nazad. Prođe gotovo pola stoljeća pravosudnog ping-ponga, a sve u skladu sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakonom o parničnom postupku, Zakonom o obveznim odnosima i Ovršnim zakonom.
Prođe tako 2017. i 2018., ode 2019. i 2020. Ante Batur piše Zoranu Milanoviću, Andreju Plenkoviću, Gordanu Jandrokoviću, Ivanu Malenici, Tomislavu Medvedu... “Do sada sam se u više navrata obraćao mnogim nadležnim osobama tražeći pomoć, ali, nažalost, bez ikakvog uspjeha. Sada molim vas, od naroda izabranih osoba, da pomognete obitelji Batur. U nedostatku snage za daljnju agoniju svašta se može dogoditi, a onda nemojte reći ‘nismo znali’.”
Dođe tako i 2021.
– U prosincu prošle godine bio sam kod predsjednika Županijskog suda u Zadru Željka Đerđa. Nije me htio primiti, nego je doveo sutkinju Sanju Dujmović, ona će mu, kao, prenijeti moje primjedbe. Kad sam mu ih prenio, rečeno mi je da će stvar riješiti u roku osam dana, ali je nakon osam dana predmet vraćen sudskoj savjetnici na Ovršnom odjelu. Koja predmet ne rješava jer je, koliko sam čuo, na nekoj edukaciji, na pravosudnoj akademiji – govori nam Batur.
Nedavno je svoju muku dugu 48 godina ispisao na Facebooku.
Ma da se ovo jednom riješi...
– Lajkalo me 30-40 ljudi. Kad sam nakon toga objavio sliku sa ženom na marendi, lajkalo me 160 ljudi. Ljudi su nezainteresirani za ovakve stvari, ne reagiraju. Narod se boji reći što misli. Bio sam spreman s dekom ispred suda doći i spavati tamo sve dok se postupak ne riješi, ali to bi se protumačilo kao da radim pritisak na sud. Ne primoravam sud da donese odluku u moju korist, nego da se predmet riješi. Da ga moja djeca ne nastavljaju. Imam ih troje, od 45, 41 i 34 godine. Svi su mlađi od sudskog postupka. Nadu polažem u četvero unučadi – ironično će Batur.
Pokušao je Ante, još dok mu je otac bio živ, postići sa stricem izvansudsku nagodbu. Bio je spreman prihvatiti i 50 tisuća eura za svoj dio kuće koji vrijedi i četiri puta više, ali njegovi nećaci ništa nisu htjeli prihvatiti.
– Nisam materijalist, imam za svoj život. Htio bih samo da se ovo jednom riješi, da otac mirno leži. Da ovo jednom stane, da se i treća generacija moje obitelji ne mora mučiti s ovim našim pravosuđem za jednu običnu diobu kuće. A što će biti, stvarno ne znam. Odvjetnik mi kaže da bi uskoro moglo biti gotovo. Koliko je to uskoro? Kada sutkinja ispiše svoje rješenje, predmet ide na žalbu. Što će oni odlučiti, što će nakon toga biti, tko to zna. Koliko će to trajati, nitko ne može procijeniti.
– Možda još dvije godine, pa da lijepo na vaš 70. rođendan, proslavite i pola stoljeća od početka postupka. Naravno, na stranicama Slobodne Dalmacije – predlažemo. – Može! I s rođendanskom tortom. Da zajedno sa sucima pušemo svjećice.