Anto Nobilo, branitelj Josipa Perkovića koji je pred izručenjem Njemačkoj zbog optužbe da je umiješan u ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića, očekuje prvu sudsku odluku o njemačkom zahtjevu.
U srijedu vijeće Županijskog suda odlučuje o Perkovićevu izručenju. Što očekujete?
- Zakonitu odluku. Vijeće mora odlučiti o dva pravna problema. Prvi je da li je i kada nastupila zastara progona, a drugi je problem, ako je nastupila zastara, je li to prepreka izručenju.
Kakvo je vaše stajalište?
- Smatram da je u članku 20 Zakona o međunarodnoj pravnoj suradnji izrijekom navedeno da je zastara apsolutna zapreka izručenju, i to zastara po nacionalnom zakonodavstvu.
Sporna je dvostruka kažnjivost. O čemu je riječ?
- Po mome mišljenju, riječ je o materijalno pravnoj odredbi, a ona znači da kazneno djelo mora biti kažnjivo i u zemlji tražiteljici, to bi u ovom slučaju bila Njemačka, i u zemlji koja prima zahtjev za izručenje, Hrvatskoj. EU je, da bi olakšala i otklonila sporove vezane uz različite opise istih kaznenih djela, za 34 kaznena djela koja je posebno popisala odredila da se u tim slučajevima ne procjenjuje dvostruka kažnjivost nego se odlučuje prema zahtjevu za izručenje, izručuje se.
Je li to onda riješena stvar, ubojstvo je na popisu, a Perkovića traže zbog ubojstva? Dakle, izručuje se...
- Ne. Pitanje zastare je bitno, to je procesno pravni institut. Ona ne ulazi u pojam dvostruke kažnjivosti po članku 10 Zakona o pravnoj suradnji. Tu postoje suprotstavljena mišljenja, ako zastara ulazi u ispitivanje dvostruke kažnjivosti, onda nije zapreka, a ako ne spada u dvostruku kažnjivost, onda je zapreka izručenju.
Upravo prikupljam praksu drugih država u Europi i ono do čega sam došao jest da zemlje koje imaju zastaru nikada ne izručuju. Nemaju sve zemlje zastaru kao apsolutnu zapreku, ali one koje imaju, ne izručuju.
Na koje zemlje mislite?
- Njemačku, na primjer. Sada smo u nekom odnosu s Njemačkom pa je dobro uzeti nju kao primjer.
Njemačka ne izručuje zbog zastare. Njemački je savezni sud odbio izručiti svoga državljanina Poljskoj jer je nastupila zastara po njemačkom zakonodavstvu, ali ne i po poljskom. Gotovo je riječ o identičnom slučaju. I još nešto, prvotni njemački zakon koji regulira EUN srušio je Ustavni sud Njemačke, i to upravo zbog toga što nisu ugradili zastaru kao zapreku za izručenje.
Doslovno su napisali - ne može država varati svoje objašnjenje. To znači, ne može država zakonom odrediti da je nastupila zastara, a onda unatoč tome izručiti svoga građanina da bi ga neka druga država procesuirala.
Bi li se Mladen Bajić, odnosno državni odvjetnik trebao suprotstaviti izručenju?
- To je srž problema u kojem se nalazi DORH jer, zaista, tko će ako ne državni odvjetnik štititi zakonitost Republike Hrvatske i hrvatske zakone. Istovremeno je Državno odvjetništvo u koncepciji europskog uhidbenog naloga zastupnik njemačkog državnog odvjetništva i tu se pokazuje ključno pitanje, čemu dati prioritet?
Što bi Državno odvjetništvo tu moglo učiniti, ne može se izuzeti iz postupka?
- Mislim da bi moralo sudu korektno izložiti što njemački državni odvjetnik traži, ali isto tako iznijeti i svoj pravni stav.
Znate li sve dokaze koji su se pojavili na suđenju u Njemačkoj?
- Sudac koji je osudio Pratesa na doživotnu kaznu zatvora, Bernd von Heintschel-Heinegg, u intervjuu Jutarnjem rekao je da je presudu donio na temelju svjedočenja Vinka Sindičića. Državno odvjetništvo je u međuvremenu pokrenulo istragu protiv tog istog glavnog svjedoka Vinka Sindičića zbog lažnog svjedočenja. Očito je Državno odvjetništvo prikupilo dovoljno dokaza za podizanje optužnice protiv Sindičića.
Što je s tim postupkom?
- Sindičić je u bijegu zbog neke druge optužnice.
Sudac Bernd von Heintschel-Heinegg, danas odvjetnik, rekao je da su svi Sindičićevi navodi provjeravani i da je odluka donesena tek nakon toga. Na suđenju su imali eksperta, osobu koja je doktorirala na jugoslavenskim tajnim službama.
- Sudac von Heintschel-Heinegg u stvari je u intervjuu rekao da je svjestan da je donio nategnutu odluku i traži razlog, opravdanje za svoju odluku. Jedini dokaz je Sindičićev iskaz. Sudac je u prvoj fazi vodio korektan postupak, sam je u Jutarnjem listu potvrdio da bi na kraju prvog dijela postupka Prates bio oslobođen, a vidi se i iz spisa da bi oslobodio Pratesa. No, dao je tužiteljstvu godinu i osam mjeseci da provede novu istragu kako bi nastavio suđenje. Nema tog raspravnog suca koji bi tužitelju dao rok za istragu. Ili imaš case ili nemaš, oslobodiš ili osudiš. U tome što je dao takav rok vidi se njegova pristranost. Nadalje, državno odvjetništvo nije našlo nikakav dokaz nego je njemačka tajna služba ‘dostavila’ Sindičića policiji.
Kako to mislite?
- Jednostavno, imamo dokaz da je njemačka tajna služba Sindičića uputila policiji. Na temelju toga je sudac osudio Pratesa na doživotnu kaznu zatvoru. Međutim, taj dokaz, osim što je Sindičić kontroverzna osoba koja je dodatno u sukobu s Perkovićem, mogao se vrlo lako provjeriti.
Pojasnite...
- Suština se svodi na Sindičićevu tvrdnju da je bio pripadnik prave tajne službe koja je bila pri Izvršnom komitetu CK Hrvatske i da je bila nadređena onome što kolokvijalno nazivamo Udbom. Dakle, Perkoviću, Mustaču i svim tim pripadnicima hrvatske službe državne sigurnosti te da je, kada je Đureković ubijen, saslušavao Perkovića i Mustača i da su mu oni priznali da su napravili to djelo. Taj sudski vještak koji je doktorirao na tajnim službama na sudu je izjavio da je taj Sindičićev opis nevjerojatan, da se to nije moglo tako dogoditi i da on nije na takvu mogućnost, takvu organizaciju nikada naišao. To je bilo izmišljeno. I kada već na sudu postoje vještak, specijalist za tajne službe i kontroverzni Sindičić, sudac se opredijelio za Sindičića.
Sudac kaže da je sve bilo provjereno.
- Ne, nažalost, ništa od toga nisu provjerili, a svi ti podaci postoje u spisu. Sudac sada traži alibi i kaže da je donio takvu presudu jer Perković nije surađivao. Prema presudi, Perković je organizirao ubojstvo. Dodajmo tome još jednu stvar, a to je da njemačko državno odvjetništvo, a ono, kao i svako državno odvjetništvo, uvijek ide šire od sudaca sa svojim tvrdnjama, u ovom uhidbenom nalogu Perkovića ne tretira kao organizatora ili naredbodavca nego kao pomagača nepoznatim osobama. Pomagača koji je pribavio ključ garaže u kojoj je ubijen Đureković. Zaključno bih naveo da je sudac sve krivo utvrdio, krivi motiv za ubojstvo, krivi zapovjedni lanac, krivi izvršitelj ubojstva. Niti Arkan nije sudjelovao u ubojstvu.
Perkovića se sumnjiči da je dostavio ključ ubojici ili ubojicama koji su u tiskari hrvatske emigracije pričekali Stjepana Đurekovića.
- Ta je priča početkom 90-ih objavljena u beogradskim medijima kako bi se diskreditiralo Perkovića, a navodno ju je ispričao jedan član Udbe iz Beograda. Međutim, taj je čovjek poslije opovrgao sve što se pisalo, rekao je da ne zna ništa o tom ključu. Ključ kojim se ulazilo u te prostorije imalo je sedam, osam osoba. I to se nalazi u spisu, ali sudac to nije uvažio.
Perković je rekao da mu je ubojstvo potvrdio Prates kojega je nazvao kako bi provjerio tu informaciju. Zašto zove Pratesa s kojim se, kako je rekao, vidi jednom godišnje, zašto to provjerava baš kod čovjeka koji mu, kako Perković kaže, nije stalni izvor informacija?
- Prates živi u Njemačkoj, u gradu gdje je ubojstvo izvršeno, nalazi se u tom emigrantskom krugu i zato zna sve informacije s tog područja i o tim ljudima.
Je li Tuđman 1990. abolirao ljude koji su bili u jugoslavenskim tajnim službama?
- Hm, abolirao. On ih je angažirao, na taj način ih je abolirao jer je shvaćao da mu ne treba rascjep u društvu. Sam je govorio da se država ne može graditi s časnim sestrama, nego s profesionalcima. Pogotovo kada tek nastala država ulazi u ratni sukob.
Pa i časne sestre su profesionalke, zar ne?
- Jesu, ali ne za rat.
Tko je ubio Đurekovića?
- Znamo tko je počinio ubojstvo, ali to nije bitno za Perkovićev slučaj. Bile su uključene savezne službe i crnogorska služba sigurnosti. Hrvatska republička služba nije imala veze s tim. Bila je to akcija savezne službe državne bezbjednosti, imala je vlastitu operativu, neovisno o republičkima, a mogli su koristiti i republičke. Koristili su crnogorske jer je crnogorska služba stavila na raspolaganje kriminalce kako bi se osvetili za ranije ubojstvo crnogorskog veleposlanika Vladimira Rolovića jer je hrvatski emigrant ubio njihova narodnog heroja.