Jeste li zadovoljni Hrvatskom danas - pitaju Stipu Mesića u zadnjem Globusu.
- Ne - odgovara dugogodišnji predsjednik države spremno, kratko i ubojito.
- Ovo je država bez perspektive - složio se s Mesićem najistaknutiji ovogodišnji Uskokov osumnjičenik, otpušteni direktor Janafa Dragan Kovačević koji se u sličnim, skoro identičnim političkim krugovima kao i nekadašnji predsjednik, penjao desetljećima po društvenoj ljestvici i spuštao po podzemnim špelunkama za jelo i dogovore.
Kako se ne složiti s Kovačevićem i Mesićem o stanju u Hrvatskoj, u kojoj su njih dvojica, jedan najdugovječniji funkcionar u politici s najvećim stažem na najvišim funkcijama u svim važnim političkim organizacijama i na svim političkim pozicijama (kako je kad bilo oportuno), a drugi to isto u strukturama državne privrede? Kako ne povjerovati ljudima s najdubljim uvidom da je stanje bez izgleda i da smo s njima pri vrhu države na žalost prošli kroz mnoge izgubljene godine. Ako su inženjeri, građevinari i ekonomi ovakve Hrvatske nezadovoljni konačnim proizvodom, tada ni mi ostali zaista nemamo odakle povući satisfakciju ni optimizam.
- Ovo ti društvo - ogorčeno će Kovačević (još jedan u nizu nagrađivanih, politički instaliranih menadžera koji je na kraju završio u pritvoru) jednostavno ne oprašta uspjeh. A uspjeh je, po Kovačevićevoj mjeri, to što su baš "svi" silazili u njegovu toplu logu, zakriveni brlog "muških" druženja i gadljivih dogovora.
Pa gdje bi uostalom jedan uspješan menadžer uopće vodio poslove ako ne u nefiskaliziranoj, improviziranoj kafani na minus jedan etaži. Gdje bi odlagao novac ako ne u gepeku prijateljeve garaže? Gdje bi punio mobitele ako ne u Savi?
Kao idealna maskota produljene hrvatske naopake tranzicije, ovaj dugogodišnji fikser poslova koji su imali najmanje veze s javnim interesima, izašao je iz jedinice za zadržavanje sumnjivaca arogantniji nego ijedan dosadašnji Uskokov klijent. Je li to zato što mu nedostaje mudrosti uoči postupka koji mu tek slijedi ili mu pogled iz podruma u hrvatsku političku i sudsku realnost daje dovoljno samopouzdanja da će sve završiti dobro, u njegovu korist, da će dokazi padati, svjedoci se premišljati i odustajati, proceduralne pogreške gomilati sve dok sve lijepo ne otklizi u zastaru?
Hoće li ovaj polit-menadžer i u novom životnom izazovu dokazati kako je dio nedodirljiva svemogućeg kruga? Hoće li, kao što je, kako reče, od cijevi napravio naftnu kompaniju, na kraju i od Slovenske 9 napraviti kapelicu? I, što je najvažnije, što će mu i tko će mu sve u tome pomoći?
Mesić i Kovačević, kao dva dobra slavonska druga, politička sličnomišljenika, hedonista i poslovnjaka, svaki iz svojih razloga, i svaki na svoj način, izrazili su ovih dana veliko, srcedrapajuće razočaranje u hrvatsku politiku. Ljudi kojima je politika sve dala, sad se pak žale da im je sve skrivila.
Kovačevićev (valjda planiran) govor nakon Remetinca najrealniji je opis i najbolja dijagnoza današnje Hrvatske: to nije država građana nego država transstranačkih političkih poslovođa (komesara) koji se međusobno podupiru, a zapne tek ako nekog od njih malo ponese ili kad pretjera. To je država u kojoj je već skupljeno dovoljno iskustva s propalim istragama i besmislenim sudovanjem sličnim poslovođama, da se svaki novi ima razloga sve manje plašiti kazne ili javne osude. To je država koja postoji primarno zato da bi si strukture ugađale, a najmanje zato da bi društvo napredovalo. To je država kakva se nije naopako izrodila na razočaranje Mesiću, Kovačeviću ni drugima; to je, naprotiv, upravo takva država kakvu su (i) oni organizirali.
I zato jedan Kovačević može i nakon svih otkrića nastaviti neopterećeno fantazirati: da je 70 posto novinara tobože bilo u njegovu podrumu, da ne zna ništa o skrivanju dokaza uoči uhićenja, da je državi zaradio neviđenu lovu a sebi nikad uzeo ni lipe, da su žene pred njim klečale ne bi li im sredio poslove, a da je onaj brojač novca na šanku ustvari iz bidermajera (samo valjda vizionarski futuristički dizajn), koji su u rupu donijeli s Britanca pa se onda nad njim nadvijali s hobističkom strašću i komentarima antikvara-amatera, čvaknuvši usput retaje oborite ribe i otpale okrajke kulena što ih je poslala, a tko bi drugi nego - baba iz Slavonije.
A zašto i ne bi tako govorio Uskokov osumnjičenik, nekadašnji HNS-ovac, dugogodišnji državni menadžer, kandidat za predsjednika SDP-a, zavičajni okupljač Slavonaca u Zagrebu i prijatelj cijele plejade HNS-ovaca, HDZ-ovaca, SDP-ovaca, bandićevaca i drugih tobože neovisnih individua na položajima?
Kovačević ovako govori jer vjeruje da može.
Logično. Ako je na njegovim terevenkama usred lockdowna bio šef države koji je onda poslije proveo mjesece i potrošio sate medijskog prostora u iskorištavanju položaja za relativiziranje optužbi; ako mu je na noge dolazila obitelj prethodne predsjednice; ako je prst i nokat s još jednim bivšim predsjednikom koji, evo, nije zadovoljan Hrvatskom kakva je danas, ali se lijepo osjeća u rupama i društvu poput Kovačevićeva; ako k tome ima dobre slavonske i druge političke veze u svakoj pa i u ovoj HDZ-ovoj vladi, pa čega se onda treba bojati Dragan Kovačević?
Pravde? Pa valjda se i to može riješiti uz šaku čvaraka i malo hladnog, misnog traminca.