1. Gospodine Ličina, otkud ideja za "Banijski rječnik" u kojem su sabrane "malo poznate i nepoznate riječi i izrazi, običaji i vjerovanja, neobični nadimci i druge zanimljivosti u starogovoru Srba s Banije"?
- Podjednaki "krivci" za to su moj otac Đuro i Tvrtko Čubelić, profesor narodne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Otac mi je bio lugar i, nakon što je umro, u njegovoj sam pisanoj ostavštini pronašao zanimljiv papirić, ispunjen sa stotinjak riječi, od kojih neke uopće nisam razumio. Uz njih je pisalo: "Tako mi divanimo." Uz majčinu pomoć sam ih "preveo", prisjetivši se tada i profesora Čubelića, kojem sam često i naširoko pričao o svom zavičaju. Rekao mi je otprilike: - Kolega Ličina, napišite mi sve o toj svojoj Baniji - od riječi, običaja i pjesama pa sve do legendi, anegdota, pošalica…
2. Kakva ste sve istraživanja proteklih 40 godina radili na terenu u potrazi za riječima?
- Bilo je tu svega, a ponajviše nerazumijevanja i stanovitog podsmijeha. Kad sam obilazio banijska sela, što kao novinar, a što kao novopečeni skupljač narodnog blaga, malo tko me je shvaćao ozbiljno. Svi su mislili da sam neka danguba koja nosi dim na tavan, kako se to kod nas na Baniji posprdno kaže kad se baviš nekim beskorisnim poslom. Prilikom izrade rječnika mnogo su mi pomogli savjeti profesora Živka Bjelanovića.
3. Čitam da ste ih na 1000 stranica našli 8300. Koju ste pronašli prvu, a koja vam već sada nedostaje?
- Prva koju sam zabilježio bila je riječ ćilica, što će reći - čahura. Kad mi je otac rekao što je to, prislonio ju je na usne i počeo svirati. A zadnja riječ? To je prepentati (riješiti se svake nevolje). Riječ nije ušla u rječnik, jer sam za nju čuo tek u travnju 2020. godine.
4. Kako s banijskog prevesti: "Bo'me kičmasa. Jere pitaš? Šuba švenjkala, Božo i Džaka andrljaju po Krejačiću, Kusa kuljava s Pidom, Stolidžan više ne abadjera Špećija, Pazdrk se ači kaj bena, po gmajni razbacani rbanji, Sejka razvalila i nemoj me tentati da ti kažem s kim"? To mi zvuči kao neki otočni dijalekt?
- Bez rječnika to je teško prevesti. A uz rječnik lakše, ovako: "Boga mi, velika zbrka. Zašto pitaš? Šuba prolupala, Božo i Džaka se motaju po selu, Kusa trudna s Pidom, Stolidžan više ne zarezuje Špećija, Pazdrk se krevelji kao luđak, po državnoj livadi razbacana starudija, Sejka abortirala, i nemoj me nagovarati da ti kažem s kim."
5. Eh, da ne zaboravim aktualno pitanje: što je Banija, a što Banovina?
- Koliko znam, Banovina je povijesno područje između Karlovca i današnjeg Ivanić-Grada, a u međuprostoru su geografski nazivi - Kordun, Banija i Moslavina. U svojoj kući nikada, ali baš nikada nisam čuo da se to područje naziva Banovinom. Moj otac, a bio je obrazovan, koji je živio u četiri države nikad i nijednom preda mnom nije izgovorio riječ Banovina, iako je imao bezbroj prilika za to.
6. Kako laik može razlikovati govor lokalnih Srba i Hrvata na tom području?
- Po izgovoru teško, ali po korištenju pojedinih riječi i slova (glasova) u njima, svakako.
7. Ima li u banijskom rječniku razlike između potresa i zemljotresa?
- Ne, jer se obje riječi podjednako upotrebljavaju. Ali, stari ljudi će vam, ako ih upitate što se dogodilo, odmah reći: "A, udarila neka pokaranija, dijete…"
8. Što je sagrajilo, koji se u rječniku spominje kao neki oriđinal ili redikul u Dalmaciji?
- Najkraće rečeno, sagrajilo je na Baniji simpatično spadalo, nešto između bećara, vjetropira i besposličara. To je naziv za čovjeka koji se uvijek pravi da nešto radi, a zapravo ne radi ništa.
Kad ga vidite, uopće ne možete dokučiti čime se bavi, jer neprestano hoda lijevo-desno, naprijed-nazad, gore-dolje i moli boga da ga nitko ne pozove na kakav posao. Ova riječ na Baniji ima još tri varijante: sanglavija, sanader i sambrajilo.
9. U Dragotini na Baniji vaša je rodna kuća. Vi ste u Dajli u Istri, djeca u Zagrebu. Tko će tamo u obnovu?
- Sve nas je to silno zateklo. Još se nismo ni o čemu dogovarali, ali djeca, sestre, ja… Nešto ćemo već smisliti. Sve ovisi koliko je kuća oštećena. Ne bih htio da se uruši. Ipak smo u njoj proveli dobar dio života.
10. Napisali ste knjigu o 100 najvećih katastrofa u Hrvatskoj u posljednjih 100 godina. Koja je vaša najveća katastrofa?
- Kao roditelju, ali i novinskom reporteru koji je izvještavao s više stotina ljudskih tragedija, katastrofu koju ću svakako pamtiti do kraja života bio je požar u riječkom rodilištu, u ožujku 1975., kad je pod jezivim okolnostima izgubilo život dvadesetpetero tek rođene djece. I danas ne mogu doći k sebi kad se sjetim kakve su grozne trenutke prošli, a i danas prolaze, majke i očevi te nesretne djece.
Da te pitam:
LIČINA: Što biste bili da niste novinar? I zašto?
ŠIMIĆ: Da nisam novinar (sada to ionako pomalo više nisam kao kada sam to htio pa sam u ono vrijeme bio), danas bih bio ono što sam oduvijek kao mladac htio. Golman, vratar, goalkeeper požeške Slavonije.