Kad je početkom devedesetih osnivačka generacija HDZ-a osvojila vlast u Hrvatskoj, jedan od njihovih deklarativnih ciljeva bilo je korjenito mijenjanje zatečenih institucija. Te su institucije- tvrdilo se- zastarjele i zarobljene u socijalističkom mentalitetu, nespremne za tržišnu privredu i novi svijet. Stoga ih treba pročešljati i provjetriti, napuniti zdravim snagama.
Jedna od takvih institucija bila je i javna RTV. Tih ranih 90-ih taj je posao među prvoborcima HDZ-a dobio potpredsjednik stranke, glumac i redatelj Antun Vrdoljak. A u jednom od inauguracijskih intervjua, Vrdoljak je javno obznanio čemu će težiti njegov HRT. On će biti- rekao- "katedrala duha".
Vrdoljak je tako negdje 1990 ili rane '91 u opticaj pustio jednu od najcitiranijih i najismijavanijih krilatica u hrvatskom medijskom žargonu. "Katedrala duha" zalijepila se za HRT poput čička i vađena po potrebi iz arhive svaki put kad bi ta kuća- a često je to bilo - priredila novo sranje.
Svašta se u ovih trideset godina zbivalo oko HRT-a. No, dojam je da "katedrala duha" nikad nije zalegla niže nego ovih dana. Javna se RTV ovih se dana našla u središtu kriminalističkog zapleta koji čak nije iz krimi-filma. Bar ne iz pravog film policiera, nego iz neke krimi-parodije, komedije s Albertom Sordijem, iz neke inačice "Glup i gluplji" u kojoj oblaporni, plitkoumni i lakomi retardi smišljaju petparačke urote temeljene na samo jednom, jednostavnom preduvjetu: da su oni koji su u njih uključeni nedodirljivi.
Ovih dana glavni je ravnatelj nacionalnog RTV servisa Kazimir Bačić uhapšen i optužen zbog sudioništva u korupciji. Ako mislite da je bila riječ o nekom sofisticiranom obliku white collar crime-a, grdno se varate. Ne: ravnatelj HRT bio je obična mula. Nosio je od korupcionaša A do korupcionaša B kofer pun novca s mitom, a za taj je cipelcug sa Samsonit torbom dobio kao pinku jednosobni studio u staroj zagrebačkoj jezgri.
Tako, dakle, izgleda sofisticirani, elitni kriminal u Hrvatskoj. Zaboravite Panama papers, tajne švicarske račune i elaborirane tokove novca. Ne: ovdje gradonačelnik uzima torbe s parama poput dilera kokaina, predmet je trgovanja banalna urbanistička operacija, a fizički posrednik u prenošenju mita je čovjek koji – uzgred, za kikiriki- vodi najveću i najvažniju nacionalnu kulturnu i medijsku instituciju. Živo me zanima što bi na to danas rekao Antun Vrdoljak. Živo me zanima što misli danas o "katedrali duha", i osjeća li se bar malo krivim za cvijeće zla koje je u njoj posijao.
Skandal s mulom Kazimirom Bačićem može se promatrati iz niza kutova, a svaki je od njih strašniji od drugoga. Za početak, bizarno je da je u koruptivnom skandalu zatečen čovjek koji se tijekom svog mandata "proslavio" desetinama tužbi protiv vlastitih novinara, drugih novinara, pa čak i protiv Hrvatskog novinarskog društva.
Bačić i njegov tim na HRT- u masovno su tužili novinare i njihovu udrugu s tvrdnjom da oni svojim javnim istupima narušavaju ugled institucije. Na koncu se ispostavilo da je onaj koji je tako orno branio "ugled" HRT-a tu ustanovu poprskao koruptivnim blatom sudjelujući u kokošarskoj urbanističkoj korupciji. Nakon što je Kazimir Bačić tako divno "obranio ugled" HRT-a, doista više nije preostalo ništa ugleda u toj firmi a što bi se uopće moglo narušiti.
Kazimir Bačić nije uhićen zbog koruptivnog djela koje je povezano s djelovanjem HRT. Ali- treba imati na umu da je korupcionaš zatečen in flagranti manje-više od 2003. bio šef tehnike javne televizije i vodio glavnu riječ u njenoj tehničkoj i tehnološkoj obnovi. Pri tom je - kako se vidi iz imovinske kartice- stekao razoružavajući imetak i svu silu nekretnina. Možemo stoga samo nagađati što se sve tijekom tih godina na HRT-u događalo.
Kazimir Bačić na čelo se HRT-a popeo nakon po svemu skandaloznog mandata prethodnog šefa javne RTV Siniše Kovačića, čovjeka u čije je doba javni RTV servis dosegao neslućeno dno. Bio je to period kad su se u prime time-u u kulinarskim emisijama vanjske produkcije pekla jaja, doba kad je HTV mobilizirao sve resurse za jeftine dokumentarno-propagandne serijale bivših HDZ-ovih glasnogovornika, a Nadzorni odbor tvrtke obarao je godišnja izviješća zbog spornih ugovora, vanjskih produkcija i neobičnih izvansudskih nagodbi.
Bačić se iz anonimnosti gazde tehnike popeo u fotelju šefa HRT kao jedno od onih tako tipičnih kadrovskih rješenja koja karakteriziraju Plenkovićevu eru. S jedne strane, nije ideološki stršao: nije ga se viđalo po hodovima za život, nije se pjenio na Istambul i Marakeš, nije pripadao Hasanbegovićevoj ili Karamarkovoj kliki, bio je odviše tehnokratski nezamjetan da bi bio crvena krpa liberalima i ljevici. S druge strane, bio je dugogodišnji televizijski tehnokrat, pravi primjer prisavske "duboke države" (ili, "duboke redakcije"? "Duboke RTV"? Postoji li uopće izraz za to?).
S treće strane, Bačić je bio pouzdano "naš čovjek", zet utjecajne HRT-ovke iz 90-ih Ksenije Urličić. Ukratko- bio je to kadrovski izbor tako tipičan za Plenkovićevu epohu, politički poredak u kojem su najpouzdaniji politički kadrovi ideološki bezbojni, tehnokratski isprani sinovi, zetovi i kćeri partijskih prvoboraca.
Taj i takav Bačić trebao je javni RTV servis izbaviti iz ambisa. Trebao je napraviti nekakav pomak u tvrtki koja je u tom trenutku bila kadrovski opustošena, zanatski urušena, investicijski neaktivna, koja nije dovoljno proizvodila i ulagala, imidž joj je bio porazan, konkurencija sve žilavija, a medijski se pejzaž u epohi striminga revolucionarno mijenjao na štetu starih, konvencionalnih televizija.
Da je bio najbolji ravnatelj na svijetu, da je bio superman s vrhunskim kriterijima i nenadmašnom radnom etikom, Kazimir Bačić bi se poderao od posla uz neizvjestan radni ishod. Posao mu je trebao biti da-prvo, nipošto najvažnije- reprofesionalizira karikaturalno zapušteni informativni program. Kadrovski ojača opustošenu kuću. Da pokrene novi ciklus ulaganja u sadržaj, uključujući TV serije, dokumentarni program, TV filmove. Da HRT-u vrati ulogu inkubatora kreativnih industrija, babicu koja povija sve one koji smišljaju kreativni format kviza, imaju ideju za animirani serijal ili dokumentarni format. Trebao je tehnološki obnoviti tvrtku.
Smisliti način kako će iskoristiti impresivni, šezdeset-godišnji back-catalogue HRT-a- jedinu zbiljsku komparativnu prednost koju ta firma ima. A sve je to skupa trebalo napraviti u situaciji kad u Srbiji strimeri i telekomi snimaju dvadesetak TV serija godišnje, kad se filmska i TV kultura preselila na Netflix i Amazon, a sportski su prijenosi postali Sauronov prsten, jedina i preskupa svrha postojanja tradicionalne televizije. Intelektualni orijaš čeličnih živaca i bizmarkovskih organizacijskih sposobnosti u tom bi kaosu jedva uspio napraviti neke pomake, a pri tom bi trebao raditi dvadeset sati dnevno.
A u što je Kazimir Bačić utrošio svoje četiri godine? Kako vidimo, imao je on prečeg posla. Umjesto da se bavi izbavljenjem ustanove koja mu je povjerena- daleko najvažnije kulturne i medijske institucije u Republici- Bačić se bavio drugim, zanimljivijim razbibrigama. Urbano je "planirao" Zagreb. Šarao po popisu zaštićenih spomenika. Šetao uokolo s kovčegom novca kao kurir kolumbijskog kartela. Bačić je- ukratko- za svoj četverogodišnji mandat dvostruko kriv. Kriv je zbog "side joba" kojeg se latio. Ali- i zbog posla koji je trebao, a nije napravio, jer je kako vidimo imao lukrativnija i prišnija posla.
A osim što je dvostruko kriv Kazimir Bačić- treba reći- jednako je tako dvostruko kriv i čovjek koji ga je postavio, Andrej Plenković. U dosadašnjim se velikim koruptivnim aferama premijer donekle i mogao vaditi da ljudi zatečeni s prstima u pekmezu nisu bili baš-sasvim njegovi. Dragana Kovačevića mu je instalirao koalicijski partner. Josipu Rimac je naslijedio od Karamarka (ali, treba reći, i postavio za državnu tajnicu njegova pada).
Kuščević je također relikt bivše HDZ-ove ekipe. Puljašić i Žarko Tušek su možda bili presitni lokalci da bi bili "prinijeti pozornosti" "istančanog radara". Ali, kod Bačića nema tih opravdanja. Bačić je Plenkovićev izbor, njegov kadar, u neku ruku- njegov tipičan kadar. Nije postavljen na neku nebitnu funkciju, nego na najvažniju ravnateljsku stolicu hrvatske kulture i informiranja. Istoj vladi koja ga je imenovala nije bio problem što divlja tužbama protiv novinara. Nije joj bio problem što javna RTV tavori u letargiji. A sad su dobili ovo. Ispostavilo se da je njihov kadrovski dragulj u kruni petparački kokošar.
I zato "afera Bačić" nije samo još jedna korupcijska afera. To je paradigmatska afera Plenkovićeve političke ere. Ta afera jasno pokazuje kakva je selekcija kadrova u Hrvatskoj Plenkovićeva. Ali - pokazuje nažalost i dubinski nemar sadašnje vlasti prema najbitnijim (budimo precizni: najbitnijoj) javnoj instituciji.
Jer, HRT bi bez ironije to doista trebala biti. Pred trideset godina, prvoborci su HDZ-a o tom imali makar i mutnu, kič svijest, svedenu na treš-floskulu o "katedrali duha". Trideset godina kasnije, HDZ u tu katedralu instalira biskupa. Koga? Kazimira Bačića! Iskreno: može li biti tužnije?