Ankica Lončarević, slikana u svojoj uzdrmanoj kući, danas je bila na našoj naslovnici. Njezine kuće na Trgu dr. Franje Tuđmana 1 u središtu Petrinje više nema.
Neposredno prije razornog potresa Ankica Lončarević nam se žalila da joj konzervatori od 1995. ne daju da je obnovi, da se javljala na stotine natječaja i nijednom nije ušla u neki projekt obnove, pa se ponadala da će je možda sada obnoviti. Žurilo joj se u banku, pa smo se razišli, svatko na svoju stranu. Ni deset minuta nakon toga dogodila se katastrofa. Popodne, oko 15 sati, našli smo se na istome mjestu. Gledala je u ruševine nečega što se više ne može obnoviti, samo iznova graditi.
- Prvu noć sam prespavala kod prijateljice, mislila sam da ću opet, ali se urušio i njezin stan. Idem sada pitati vojsku kamo ću. Samo da mi je ući u hodnik, tamo su mi ostali lijekovi u torbi - pričala je gledajući prema ulazu u zgradu ispred kojega joj se ispriječila hrpa šute i otpada.
Prvi kat te zgrade više ne postoji, krov je naprosto legao na etažu ispod. Imala je samo jednog susjeda i on je, na sreću, izbjegao urušavanje.
- Djeco moja, što da vam kažem. Glava je ostala na ramenu. Vidjet ćemo što će biti dalje. A tko bi pomislio da se ovakvo nešto može dogoditi. Moj pokojni muž je krenuo obnavljati tu kuću prije 25 godina, a nikada je nismo uspjeli obnoviti. Sada je nestala. Znate što, sreća je da nas opet nije uhvatilo na spavanju. Poginuo bi cijeli grad - zaključila je.