Gospođa Branka Aničić gotovo svaki dan ode u knjižnicu i čitaonicu nedaleko od Doma za starije i nemoćne Trešnjevka, u kojem živi. Pročita dnevne novine, posudi kakvu knjigu, a voli i popiti capuccino u obližnjem kafiću. Ovaj je Božić provela u domu svojeg sina Šimuna i uživala u obiteljskom druženju.
Sve to prije samo godinu dana bilo je nezamislivo. Pandemija je ovu 83-godišnjakinju, kao i čitavu Hrvatsku, posve zatvorila. Hrabro je 27. prosinca 2020. primila cjepivo i postala prva osoba u zemlji koja se cijepila. Godinu dana nakon njezina čina cijepljeni su mnogi (iako, kaže, nedovoljno), a ona sama u listopadu je primila i treću, takozvanu booster dozu cjepiva.
- Ma, ni trenutka nisam razmišljala. Čim su rekli da je cjepivo dostupno, pristala sam. I ništa mi nije. Ni kod jedne doze nisam osjetila nikakve nuspojave, osjećam se sjajno. Sada mogu gdje želim, imam covid-potvrdu, kvaliteta života mi se jako poboljšala - govori nam veselo Branka dok hvatamo korak s njom hodajući prema obližnjem trešnjevačkom kafiću. U boljoj je formi od nas, rekli bismo.
U proteklih godinu dana gospođa Aničić bila je bezbroj puta u medijima. Gostovala je u televizijskim emisijama, davala intervjue za tiskane medije i portale, sve samo zato što se odlučila cijepiti. Čitav život radila je kao zdravstvena radnica; po struci je farmaceutska tehničarka. Dok sjedimo na toplom, pitamo ju smeta li joj ta medijska pozornost. - Nekada malo da - iskreno će.
Ali, novinare nikad nije odbila, kao ni odgovoriti na bilo koje pitanje.
- Gledajte, ako zbog moje izjave jedan čovjek više primi cjepivo, bit ću sretna. Možda netko kaže: gle, jedna stara žena se cijepila i živa je, nije umrla. Možda shvate važnost cijepljenja. Pogotovo kada su u pitanju stariji ljudi, koji su u većem riziku. Teško mi je što ljudi ne vjeruju znanosti i medicini. Pa to nas spašava! A još mi je teže gledati prosvjede protiv mjera i cijepljenja. Pratim sve, gledam vijesti svaki dan i čitam novine i to me rastužuje - kaže.
Otkriva nam svoju potresnu životnu priču. Imala je samo četiri godine kada joj je od tuberkuloze preminula majka.
- Bolest se uvukla u kuću. Umrli su i otac te malena sestra. Mene su jedva spasili u Klinici za zarazne bolesti u Rockefellerovoj. Imala sam sedam godina kada su me prihvatili baka i djed, koji su me odgojili, tu na Trešnjevci. Upisala sam srednju školu za farmaceutskog tehničara, bila sam dobra u tome. Da, možda baš zbog toga što se dogodilo mojoj obitelji razumijem opasnost koja vreba od bolesti, a kroz svoje obrazovanje shvaćam koliko je medicina važna - ističe Aničić.
Kaže kako među onima koji se protive cjepivu ima i mnogo mladih ljudi. Smatra da su za mnogo toga krive društvene mreže, kojima se šire lažne vijesti, ali i neiskustvo.
- Danas ljudi više vjeruju onome što pročitaju na društvenoj mreži nego liječniku koji se godinama obrazovao da bi postao stručnjak u svom polju. Žalosno - kaže i dodaje da su u Domu cijepljeni svi korisnici, kao i osoblje, a s ponosom ističe da su sve potrebne doze primili i svi članovi njezine šire obitelji.
Komentiramo kako neki zagovaraju uvođenje obveznog cijepljenja. Nekima je to kršenje ljudskih prava, drugima naprosto realnost da bi se svijet spasio od pandemijske krize. Njemačka je među njima, raspravlja se o uvođenju obveze cijepljenja kako bi se pučanstvo zaštitilo od zaraze. Gospođa Aničić ne dvoji ni trenutka, odmah kaže da se apsolutno zalaže za obavezu cijepljenja.