Slučaj zbog kojega se smatra da je dr. Jakša Barbić, hrvatski član arbitražnog suda u postupku koji je u siječnju 2014. Hrvatska pokrenula protiv MOL-a pri arbitražnom sudištu Komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) u Ženevi, u sukobu interesa odnosi se na arbitražu koju je Ina pokrenula protiv mađarske kompanije OTF. Dr. Barbić u oba je slučaja bio arbitražni sudac, a navodni sukob interesa na kojem aktualna vlada premijera Andreja Plenkovića temelji tužbu za poništenje pravorijeka suda u Ženevi proizlazi iz povezanosti između OTF-a i MOL-a.
Osoba koja povezuje MOL, Inu, OTF, ali i tvrtke preko kojih je (što se utvrdilo tijekom sudskog postupka u Zagrebu) bivšem premijeru Ivi Sanaderu isplaćeno mito za promjenu dioničarskog ugovora iz 2009., kojim je MOL dobio upravljačka prava u Ini, je Joszef Toth, bivši glavni savjetnik predsjednika Uprave MOL-a Zsoltana Hernadija. Da bi se rekonstruirala cijela veza, najprije valja navesti kako je tvrtka OTF, koja se bavi održavanjem industrijskih postrojenja, svojedobno bila sastavni dio MOL-a, ali se u jednom trenutku izdvojila, a nakon njezine privatizacije Joszef Toth bio je direktor. Tvrtku OTF Ina je angažirala za remont pojedinih postrojenja rafinerije u Rijeci, no pokazalo se da su posao izveli loše, toliko da se ni naknadnim intervencijama nije uspjelo popraviti posao koji su trebali odraditi pa je 2011. rafinerija čak morala stati s radom na mjesec i pol dana.
Interes MOL-a
Ina je zbog toga pokrenula arbitražni postupak protiv OTF-a, a za svojeg arbitra je, kako govore naši izvori, operativni direktor Tomislav Thűr, uz suglasnost predsjednika Uprave Zoltana Aldotta, predložio dr. Jakšu Barbića. Autori hrvatske tužbe za poništenje arbitraže u Ženevi, koju je Hrvatska 23. prosinca prošle godine izgubila, tvrde da je hrvatski arbitar dr. Barbić u slučaju OTF arbitrom imenovan po želji ljudi koji su u Ini zastupali stranu MOL-a. U tužbi za poništenje arbitraže također se navodi kako se za tu okolnost na hrvatskoj strani nije znalo jer u slučaju da je Vlada bila upoznata s činjenicom da je dr. Barbić već bio arbitar u sporu koji se odnosio na interese MOL-a ili s njim povezanih tvrtki i osoba ne bi ga predložila za arbitra u postupku koji je pokrenula u Ženevi.
Vrdoljak nije znao
Prema našim informacijama, bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, u čijem je mandatu Hrvatska u Ženevi pokrenula arbitražu protiv MOL-a tvrdeći da su ugovor iz 2009. o izmjeni upravljačkih prava u Ini i glavni ugovor o plinskom poslovanju nastali na temelju korupcije, odnosno 10 milijuna eura mita koje je Hernadi dao Sanaderu, također nije znao za Barbićev angažman u arbitraži protiv OTF-a. Sam Vrdoljak o tome nije želio puno govoriti, no potvrdio nam je kako je dao izjavu koja je poslužila kao prilog hrvatskoj tužbi za poništenje arbitraže.
Dr. Barbić ističe da međunarodna pravila o arbitraži kažu da stranka koja imenuje arbitra mora prije toga sve o njemu istražiti. Je li Vlada to učinila prije nego što je njega imenovala, dr. Barbić ne zna. Također kaže kako se ime Joszefa Thota spominjalo tijekom arbitraže, ali da on nije znao ni o kakvoj njegovoj povezanosti s tvrtkom OTF ni s MOL-om.
- Predmet arbitraže je bio ugovor Ine i OTF-a - rekao je dr. Barbić, naglašavajući kako ga je u tom slučaju arbitrom imenovala Ina, a ne MOL. Ponavljajući kako nije u sukobu interesa, podsjetio je i na međunarodna pravila o arbitraži prema kojima bi morao prijavljivati da je bio arbitar jedino u slučaju da ga je jedna stranka u roku do tri godine imenovala dva ili više puta. U ovom slučaju, kaže dr. Barbić, nije riječ o jednoj stranci, nego se radi o Ini i o Hrvatskoj, a čak i da se radi o jednoj stranci, posrijedi je jedan angažman.
Male šanse
Postupak za poništenje arbitraže vodi se prema švicarskom pravu, a u njemu nije moguće osporavati činjenice koje su utvrđene, kao ni primjenu materijalnog prava. Profesor dr. Alan Uzelac svojedobno je, kada je Hrvatska najavila tužbu za poništenje, rekao kako su po njegovoj ocjeni šanse za uspješno pobijanje odluke arbitraže iznimno male, 'gotovo iluzorne'.
- Švicarsko pravo poznaje razloge slične hrvatskom (koji su vrlo ograničeni i svode se na nepostojanje arbitražnog sporazuma, teške procesne povrede, nearbitrabilnost ili suprotnost međunarodnom javnom poretku). O poništenju odlučuje Savezni sud Švicarske u prvoj i posljednjoj instanci - objasnio je dr. Uzelac odgovarajući na pitanje o tome koji su razlozi zbog kojih bi se moglo tražiti poništenje arbitraže.
Vlada vrlo šturo komunicira, tako da se o njezinoj taktici može tek nagađati. No, ako je točno da smo izgubili arbitražu protiv MOL-a zato što Hrvatska nije pokazala vjerojatnim da je izmjena dioničarskog ugovora iz 2009. godine utemeljena na korupciji (Ustavni sud je ukinuo pravomoćnu presudu Sanaderu), moguće je da se išlo s tužbom za poništenje kako bi se u međuvremenu dalo prostora Županijskom sudu u Zagrebu da ponovno provede postupak protiv Sanadera.
Rok u kojem je Vlada mogla podnijeti tužbu pred Saveznim sudom Švicarske istjecao je 1. veljače i da ga je propustila, to bi značilo kako pristaje na ocjenu da Inu nije u ruke MOL-a predao Sanader iz koristoljublja, nego da je to bila politika HDZ-ove vlade koju je Sanader tada vodio.
Osnove hrvatske tužbe
U Vladi kažu kako nije moguće procijeniti koliko će dugo trajati postupak za poništaj arbitraže, no uobičajeno je da traje oko četiri mjeseca. Kao razlozi zbog kojih se traži poništaj navodi se da arbitražni sud nije bio pravilno sastavljen jer je jedan od arbitražnih sudaca bio u sukobi interesa što nije prijavljeno ni Hrvatskoj ni ostalim članovima arbitražnog suda, niti Stalnom arbitražnom sudištu, koje je administriralo arbitražni postupak. Daljnji razlog je to što je Hrvatskoj bilo povrijeđeno pravo na saslušanje jer arbitražni sud nije uzeo u obzir argumente Hrvatske koji se odnose na vjerodostojnost i težinu određenih dokaza na koje se Hrvatska pozivala.
Treći razlog je povrijeđeno pravo Hrvatske na saslušanje jer je arbitražni sud odbio izvesti određene dokaze koji utvrđuju da je zaposlenik MOL-a bio posredni suvlasnik jednog od ciparskih društava koje je isplatilo novac, za koji Hrvatska smatra da je predstavljao mito.