Posjet predsjednika Josipovića Beogradu i Subotici nedvojbeno je značajan politički događaj, kako na simboličkoj, tako i na sadržajnoj razini.
Simbolički govoreći, same činjenice da je predsjednik Republike Hrvatske prošetao središtem Beograda, da je u njegovu čast priređen domjenak na Kalemegdanu i da su u Subotici hrvatski i srpski predsjednik pružili snažnu potporu vojvođanskim Hrvatima: te tri činjenice govore kako su odnosi Zagreba i Beograda, napokon, ušli u novo, više nego pomirljivo razdoblje, što svakako valja pozdraviti.
Na sadržajnoj razini, jasno je da Hrvatska i Srbija moraju riješiti čitav niz zaostataka iz rata koji je završio prije petnaest godina. Predsjednik Josipović bio je aposlutno u pravu kada je ta ratna, teška i neriješena pitanja postavio na vrh svoje agende, kao što je predsjednik Tadić ispravno reagirao na novinarsko pitanje, odgovorivši da je spreman posjetiti Vukovar.
Dalje, kada je riječ o sadržajnoj razini hrvatsko-srpskih odnosa, samorazumljivo je da je Srbija jedno od najznačajnijih hrvatskih izvoznih tržišta, da će Srbija, prirodom stvari, s vremenom postajati sve značajnija emitivna destinacija za naš turizam i da je hrvatski kapital dobrodošao u Srbiji, o čemu, uostalom, najbolje svjedoče sve moguće Todorićeve investicije preko granice.
Naposljetku, kada se radi o strateškim i sigurnosnim pitanjima, nema baš nikakve sumnje da su dobri odnosi sa Srbijom u samom vrhu prioriteta naših nacionalnih interesa.
Hrvatska želi imati mirnog, stabilnog i miroljubivog istočnog susjeda, s kojim nikada više neće morati ratovati.
Na prvi pogled, čini se da postoje svi preduvjeti da bi se Josipovićev posjet Beogradu proglasio “povijesnim”, “prekretničkim”, “otvaranjem novog poglavlja u odnosima snaga na području bivše Jugoslavije” i tako dalje, i tako dalje.
Bojimo se, ipak, da sve ove nadobudne fraze iz političko-diplomtaskog rječnika, koje su, ionako, vrlo rijetko opravdane, u ovom slučaju baš nemaju puno smisla.
Naime, koliko god se predsjednik Tadić trudio opravdati imidž modernog, prozapadnog političara, aktualna srpska politička strategija do danas se nije dovoljno distancirala od političke strategije Slobodana Miloševića.
Naravno, Tadić je demokrat, a Milošević je bio mračni diktator.
Naravno, Tadić je tolerantan, a Milošević je bio i mentalni i politički fašist.
Naravno, Tadić je protivnik ratova, a Milošević je skoro svake godine svoje vladavine izazivao po jedan rat ili barem masovni pokolj.
Međutim, nesporno je da je Slobodan Milošević politički nadahnuo, formalno instalirao i logistički održavao ratne zločince Ratka Mladića i Gorana Hadžića, koji su još uvijek u bijegu.
Nesporna je činjenica da se Boris Tadić ne usuđuje uhititi Ratka Mladića, čovjeka koji je osobno naredio i proveo srebrenički genocid: ta činjenica dovoljno govori o odnosima snaga u Srbiji, i o praktičnoj nemoći politike koju Tadić propovijeda.
Drugo, i još važnije, Slobodan Milošević došao je na vlast na valu zahtjeva da se ukine kosovska autonomija, zajamčena Ustavom SFRJ iz 1974. godine.
Kosovo je bilo glavni credo Miloševićeve politike sve do njegova pada, koji je, sasvim logično, uslijedio poslije američkog bombardiranja Srbije zbog srpske agresije na Kosovo.
Sve dok Boris Tadić ne bude spreman priznati današnje, neovosno Kosovo kao činjenicu međunarodne politike, on se neće biti kadar emancipirati od politike Slobodana Miloševića.
Bilo kakva srpska bitka za Kosovo nužno se temelji na politici koja je izazvala sve strašne ratove u regiji; bilo kakva srpska bitka za Kosovo politički je posve neprihvatljiva Europskoj Uniji, što predsjednik Tadić vrlo dobro zna, ali što ne želi javno priznati.
Shodno tome, posjet predsjednika Tadića Vukovaru mogao bi imati stvarni, povijesni smisao tek ako se Srbija odrekne politike zadržavanja nezadrživog (Kosovo je otišlo iz Srbije još za vrijeme strahovlade Aleksandra Rankovića tom pokrajinom, a formalno Ustavom SFRJ iz 1974. godine); tek kada službeni Beograd uistinu odustane od samog izvora svoje imperijalne i ratne politike, simbolički potezi poput posjeta Vukovaru dobit će ozbiljnu političku težinu.
Zauvijek moramo zapamtiti da je napad na Hrvatsku, koji je svojom okrutnošću kulminirao u Vukovaru, politički govoreći, zapravo počeo na Kosovu.
Do tada, iza svakog simbolički važnog političkog događaja, poput Josipovićeve srpske turneje, ostat će osjećaj nedostatne realne mogućnosti da se Srbija uistinu dubinski promijeni i da se prilagodi političkim kriterijima euroatlantskih integracija.