Ovo je loš tjedan u Hrvatskoj. Prvo je Danijel Bezuk izvršio napad pokraj zgrada Vlade i Sabora, onda su taj njegov ekstremizam podržali zastupnici Domovinskog pokreta i tisuće posjetitelja društvenih mreža, a u srijedu su protivnici maski agresivno verbalno napali ravnateljicu Klinike "Fran Mihaljević" Alemku Markotić i ministra zdravstva Vilija Beroša.
U svega nekoliko dana Hrvatska se pretvorila u zemlju u kojoj ne možete biti sigurni da u vašoj blizini neće zapucati nekakav ekstremist ili napasti paranoik koji je uvjeren da nosite masku jer ste u tajnom društvu koje vode Bill Gates ili ljudi-gušteri. Najgore je to što se sve ovo moglo očekivati.
Danijel Bezuk je klasičan primjer patologije kada netko već kao dijete izražava takve radikalne stavove jer to je indikator okoline u kojoj odrasta. Mladi ljudi često se nastoje potvrditi kroz dominantne vrijednosti sustava sredine u kojoj žive i ako su nezadovoljni, skloni su radikalizirati postojeće vrijednosti ili ih potpuno odbaciti. Usto, kontinuirana glorifikacija rata i militarizma, kakva u Hrvatskoj i dalje vlada iako je rat okončan prije četvrt stoljeća, također igra važnu ulogu u pojavama nasilja. Iako se rodio kada je rat već davno bio završen, zbog ambijenta u kojem je rastao i formiran, na puno načina, Bezuk je također ratna žrtva.
Naravno, nipošto se ne može zanemariti i odgovornost "struktura" za korupciju i osjećaj beznađa, koji pogađa mnoge, ponajčešće mlade.
Puno je gore, međutim, to što je cijela Hrvatska već tri desetljeća talac prvoboračke ideologije u kojoj se svako malo iznova postavlja pitanje "gdje si bio 1991." i po tome određuje nečije domoljublje i je li "dobar" ili "loš" Hrvat. Je li "naš" ili "njihov"? Pritom malo znači što ste spomenute 1991. možda bili na ovoj strani, ako današnju Hrvatsku ne gledate poput Steve Culeja, Željke Markić, Velimira Bujanca ili biskupa Vlade Košića. Mnoge generacije odrastale su u takvoj toksičnoj društvenoj atmosferi, slušajući Thompsona kako pjeva "Antikristi i masoni. Komunisti ovi, oni. Šire sotonske fraze. Da nas poraze. E, moj narode..."
Jednostavno, u današnjoj Hrvatskoj žive mnogi koji duboko vjeruju da je u ovoj zemlji puno izdajica, koji žele nauditi "narodu". Od "jugoslavena" i "udbaša" do građana koji nose zaštitne maske i ne idu u ćumeze tijekom lockdowna. A kada se spoje apologija militarizma i zapaljiva retorika, dobije se nasilje.
To je nešto čemu u najočitijem obliku svjedočimo ovaj tjedan. Bezukov bezumni čin jest posljedica atmosfere koja već dugo prevladava u Hrvatskoj. Od splitske Rive početkom stoljeća, preko šatoraša iz Savske i plinskih boca na zagrebačkim ulicama do suludih javnih nastupa Karoline Vidović Krišto, Ivana Penave i Miroslava Škore, koji de facto opravdavaju neuspješnog ubojicu. "Pojedinci drže oružje zato što ne vjeruju sustavu jer ovaj sustav ničim nije dokazao da mu mogu vjerovati", filozofira Penava, iako je on sam, kao gradonačelnik Vukovara, dio tog istog "sustava", koji mu osigurava lagodan život.
Duh je davno pušten iz boce i sada se ne treba čuditi društvenim mrežama na kojima se opravdavaju postupci ekstremista.
Bit će dobro ako ne bude još gore.