NA GLAVNOM KOLODVORU

Bili smo s volonterima koji hrane beskućnike i siromašne: ‘Daj još malo, ako može još jednu...‘

Volonteri udruge Savao dvaput tjedno večernjim satima toplim obrocima hrane siromašne građane metrolpole

Kaže da ga zovemo Edo. Njegovo ime i tako ništa ne znači. Nigdje nije zapisano. Edo nema OIB, nema osobnu, vozačku ni zdravstveno. Za državu ne postoji. Ni za društvo, ni za institucije. Edo je s margine, beskućnik, klošar, narkić, uličar. Zovu ga raznim imenima. Pet godina je proveo na ulici, kaže. Spavao je po parkiranim vagonima i straćarama. Pokrivao se starim tepihom kada ne bi našao madrac i deku. Za hranu se snalazio, posuđivao novac, prosio, dilao sitno, a u životu na cesti najgore nije besparica i hladnoća, kaže, već napuštenost. Osim toga, na cesti nećeš naći liječnika ako ga trebaš, kaže 55-godišnjak. - Svi se uvijek hvale prijateljima na visokim mjestima, a ja uvijek kažem da imam prijatelje na najnižim mjestima... pa sad da vidimo čiji su jači (smijeh). Ali trebali bismo sjesti na kavu pa da vam ispričam sve o svojem životu, teško je ovako - govori.

Edo je samo jedan čovjek, jedna sudbina od njih 107 koliko ih se okupilo u utorak na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, pokraj Hrvatske pošte. Beskućnici, socijalni slučajevi, obitelji bez posla i novca, umirovljenici s crkavicom, nesretnici sa životom skupljenim u jednu plastičnu vrećicu. Svi oni se ovdje okupljaju zadnje tri godine, svaki utorak i petak u osam sati navečer.

image
Ronald Gorsic/Cropix
image
Ronald Gorsic/Cropix

Rijetki će s nama htjeti govoriti. Neki iz straha, a drugi iz stida.

- Molim vas, ljudi, morate se podijeliti u grupe po dvadeset, na pet metara udaljenosti, svi ćete doći na red - uzvikuje volonter udruge Savao pred okupljenim mnoštvom stojeći na drvenoj uličnoj klupi.

Ispred njega su poredane tri velike srebrne posude kuhanog graha, a na klupi pored i pet visokih termosica kave i čaja. Iza njega naslagano pet ili šest velikih kartonskih kutija.

- Ajde, 'ajmo nazad - prati jedan iz mnoštva koji stoje u redu - što vam je?! Ljudi smo, nismo životinje!

Iz društva su možda isključeni, ali ne toliko da ne znaju da "korona vlada".

- Pomolimo se. Oče naš… - započinje svećenik volonter vodeći molitvu prije nego što počnu dijeliti hranu.

Svi prate u glas pognute glave. Već znaju procedure.

- Amen.

image
Ronald Gorsic/Cropix

Volonteri udruge Savao, njih preko 30, uključujući pet časnih sestara, svećenika Stjepan i predsjednik Udruge Zvonka Jambrešića izvlače po jedan plastični tanjur, grabe grah i predaju dalje u ispružene ruke. Jednom po jednom. Podijelit će tu večer više od 120 porcija graha, 150 šalica čaja i kave, 120 paketa sa sendvičima i toliko kolača.

- Daj, još meni malo.., još, još - čuje se potiho od jedne gospođe koja se našla prva na redu. Kad je dobila svoju porciju, odmah se miče sa strane nepovjerljivo čuvajući svoj tanjur.

Edo na štakama stoji sa strane. Ima kronične venske ulkuse, pucaju mu vene na nogama i ostaju otvorene rane. Ne može se s pokretnijima boriti za svoj red. Mlada je volonterka to spazila pa mu posebno donosi porciju u ruke probijajući se kroz šumu ispruženih ruku. On šutke zahvaljuje. Ima i drugih koji strpljivo čekaju svoj red. A ima i onih koji skanjivo stoje po strani, daleko od reda, s nabijenim kapama, glave uvučene u ramena. Stid ih je. Zvonko Jambrešić poslije će nam reći da je to dobra stvar.

Naime, stid znači da im je još stalo. Ljudi koji su dugo na cesti neminovno će u jednom trenutku odustati. Od svega. Zapustit će se. Postat će im svejedno hoće li ih društvo prihvatiti ili ne, svejedno gdje liježu, hodaju li prljavi i neuredni. Neće tražiti ni hranu ni pomoć ako trebaju. Ti su se predali i čekaju kraj.

image
Ronald Gorsic/Cropix

- Ljudi, tu smo svaki utorak i petak, kao i dosad. Ne morate svaki put pitati. Nastavljamo dolaziti, osim ako vam ne kažemo drugačije, a i onda ćete sve doznati na vrijeme - umiruje ih onaj isti volonter.

"Hoćete li se vratiti?" nezaobilazno je pitanje svaki put. Iako već tri godine dijele hranu, piće i potrepštine na istome mjestu, volonteri udruge Savao i dalje se susreću s nepovjerenjem. Strah od napuštanja. Nagledali su se ljudi ovdje lažnih samaritanaca. Onih koji oko Božića obećaju, dijele, pomažu, a sve da umire svoju savjest. Rijetko iz toga išta izađe. Navikli su da s time ne računaju na duge staze.

Predsjednik Jambrešić je toga i više nego svjestan. Ali oni su dokazali svoju ustrajnost. Ljeti, zimi, dva puta tjedno, i tako posljednjih nekoliko godina. Uvijek na istome mjestu u isto vrijeme. Glavni kolodvor, osam sati navečer. Sendviči, čaj, odjeća. Volontera udruga ima 50 stalnih, povremenih još i više. A stalno im se javljaju novi.

Među njima i Tea Grizelj, 20-godišnja volonterka, inače studentica socijalnog rada. Pridružila im se prije tri godine, otkad udruga postoji i izlazi na ulice. Dok grabi hranu i predaje tanjure, sa svakim malo proćaska.

- Dovoljno je da ih netko posluša. Samo to. Nije to tek dijeljenje hrane. Upoznaš ljude tu, a onda upoznaš i sebe. Oni su gladni ljudskog kontakta - priča nam buduća socijalna radnica koja se nada da će danas-sutra od pomaganja ljudima napraviti svoju profesiju.

Vani je dva stupnja iznad ništice. Osjećaj nakon sati provedenih stojeći u mjestu, kao da je debelo ispod nule. U mnoštvu koje čeka na svoju porciju graha, mnogima prvi obrok u dani, ima i djece. Dječak i djevojčica, umotani u debele jakne, ne stariji od pet godina, bezbrižno se nabacuju polomljenom kuglicom s adventskog bora.

- Tu budite, nemojte tamo na cestu ni slučajno! – opominje ih majka koja mora držati mjesto u redu.

Za hranu ne mare, kuglica je zanimljivija. Slabo ih je briga i za to gdje ih je to majka dovela, tko su ti ljudi oko njih, a i zašto ne večeraju za svojim stolom u blagovaonici.

- Ma pusti ih, neka ih - govore ostali majci koja ih prati pogledom, ali s mjesta ne smije istupiti.
Dokotura se kuglica i do nas. Crvena, veličine teniske loptice, vjerojatno otpala s jednog od ukrašenih borova u centru grada.

Klinci nisu mogli odoljeti. Detalj je to koji dobro govori o dva Zagreba. Jedan deset metara dalje od nas, preko tramvajske pruge, pod idiličnim lampicama zagrebačkog Adventa. To je Zagreb koji blebeće uz fritule, kuka zbog promaknuća, ulazi i silazi iz tramvaja, zastaje pred izlozima i nervira se oko parkinga. Drugi, u mraku kolodvorskog dvorišta, nabijen oko dvije ulične klupe i posude vrućeg graha. Taj se povlači gradom preko dana, uglavnom ignoriran, ne iz zlobe, već nemoći, a poslijepodne, kada se počne uvlačiti nemir, brže-bolje traži gdje će večeras skončati.

- O, novinari su ovdje - dobacuje nam jedan u prolazu, sijede obrasle brade i grive, u zelenoj komandosici, s crnom vrećicom uguranom u džep - što nas još čeka... visoka delegacija Zimbabvea možda?

Grupni šaljivdžija spremno iz unutarnjeg džepa jakne izvlači paket sira. Da se pohvali.

- Nisam ja k'o ovi jadnici ovdje, ja ću ujutro doručkovati malo finog paškog sira s tartufima. Vidite, vidite - govori ponosno gurajući nam sir u lice.

- Znate, ja imam poseban dar. Sve što pomislim se materijalizira. To je oduvijek tako. Poslije nam priznaje da ga je izvadio iz kante za smeće iza Konzuma.

image
Udruga Savao svakog utorka i petka ispred Glavnog kolodvora u 20 sati hrani stotinjak beskućnika.
Ronald Gorsic/Cropix

Simpatični lakrdijaš, privučen nepoznatim licima, jedini je koji nam je prišao. Ostali se uglavnom drže za sebe. Zaziru od pitanja, a posebno fotoaparata. Iz nekoliko njih uspijevamo izvući njihove priče. Strah ih je, kako kažu, da se ne otkriju njihova prenoćišta. Uglavnom napuštene zgrade u okolici gdje se mjestimice nagura i njih desetak. Mole nas da o lokacijama ne pišemo. Ponekad, kažu, prespavaju i u vagonima spremljenih vlakova. Tamo je noću toplo. Uđu oko ponoći, a izlaze prije pet ujutro. Prije početka voznog reda. Kolovođe za to znaju, ali popuste im ponekad, nemaju srca reći ne.

- Dobri su to ljudi, ne želimo njima raditi probleme - pričaju.

Ali nisu svi ovdje bez doma. Jedna gospođa u 50-ima, duge ljubičaste jakne, našminkana i galantna, kaže nam da je cijeli život bila knjigovotkinja. Dobila je otkaz prije nekoliko godina. Sada se povremeno snalazi čisteći škole. No, kako su i one zatvorene zbog korone, ostale je i bez tog prihoda. Prijete joj izbacivanjem iz iznajmljenog stana jer stanarinu nije platila tri mjeseca.

- Ja vam nemam muža, znate, kak' bi se ono reklo, mušku zaleđinu. Sama sam, snalazim se. A tko će svaki mjesec davati tisuću kuna za stanarinu, odakle - priča.

Volonter joj dolazi do ramena i moli za potpis. Naime, svakog, kako oni kažu, korisnika, moraju popisati kako bi sve bilo transparentno i znalo se koliko je hrane i sredstava otišlo svaku večer organiziranog dijeljenja.

- O, pa vi imate pravi doktorski potpis, gospođo - zafrkava se.

- Ma ja sam vam cijeli život knjigovotkinja bila, znate - napominje ona.

Knjigovotkinja. Nije to tašto davanje na važnosti, slutimo. Većina se drži svojih profesija, starih života, kada su bili uredni, poštovani i dio društva. Zato kaže predsjednik Jambrešić da je uloga udruge Savao najmanje da pomogne u sendviču i čaju. To je sekundarno.

- Trudimo se da ih okupimo ovdje, da se nekako osjete kao dio neke cjeline. Nije cilj da se oni dva puta tjedno ovdje najedu, već da nam dozvole da im se približimo, da im pomognemo kako možemo. Evo, radimo na tome da Edo dobije svoje papire, nekima treba liječnička pomoć, a nekima pokušavamo naći smještaj. Njima nedostaje društvo, normalnost, pripadnost - priča Jambrešić.

image
Topli obrok svaki utorak i četvrtak
Ronald Goršić/Cropix

Dvojica ga prekidaju nudeći krevete. Mladići koji su vidjeli okupljanje pa žele pomoći. Htjeli bi predati jedan stari krevet i kauč ako nekome treba.

- U dobrom su stanju i šteta ih je baciti. Možda bi nekome koristilo. Rekli su nam da se vama javimo… - pričaju mladići.
Jambrešić pregovara. Zahvaljuje, ali se pita što će beskućnicima krevet i kauč, gdje ih staviti.

Inače, on je na čelu ove udruge već pet godina, otkako se osnovala. Kaže da su u gotovo tri godine, koliko se ovdje okupljaju, privukli između 120 i 150 stalnih korisnika. Kroz udrugu, otkako postoji, prošlo ih je više od 500, a imaju i desetak obitelji kojima pomažu. Za Jambrešića sve su to poznata lica. U ovih nekoliko godina, naslušao se priča…

- Svatko ima neku svoju priču, svoju nevolju. Nekada je to i previše za čovjeka, držati stotinu tragedija u glavi, teško se to podnosi - priča.

Iskren je Jambrešić, plah. Sitan građom, neupadljiv čovjek, ali svaki će ga od korisnika odmah prepoznati. On ih u prolazu odzdravlja. Pita za zdravlje - i to svakog poimenice. Na pitanje zna li imena od sviju njih, skromno odgovara da zna većinu. Njih više od stotinu. I svaku priču koja tom imenu pripada. Ništa mu ne promiče.

- Evo, Mladena sam znao sresti u parku Ribnjak. Tamo je sjedio i spavao na drvenoj klupi. Bilo kiša, snijeg ili sunce, uvijek na istome mjestu. Zove da sjednem s njim i pravim mu društvo - započinje priču.

S Mladenom je znao provoditi i nekoliko sati. Do dugo u noć. Samo sjedeći.

- A kad se poslije vidimo, on mi kaže "e, jesmo se zadnji put fino napričali", a mi dva sata sjedili i šutjeli. A, takvi su vam oni.

Nekada je dovoljno da samo imaju društvo, neku osobu, kontakt, kakav bilo - prepričava dodajući da je Mladen sada uspješno zbirnut i više ne spava u parku.

Ipak, misao koju Jambrešić ponavlja, a koja je dovoljna da čovjeka stegne u grlu, jednostavna je:

- Imajte samo na umu da ćete vi nakon ovoga u svoj stan, u toplo i na suho, a oni... tko to zna - kaže kratko.

Na pitanje odakle mu volja, kako se primora svaku večer ustati iz kauča i provoditi sate s njima, on veli da nema izbora. Mora vratiti dug. Kao ratni branitelj, koji je proveo pet godina na frontu, ranjen, unesrećen i vraćen u život nakon 40 dana kome, doživio je, kako kaže, preobraćenje. Kao i biblijski mučenik Savao (Sv. Pavao) čije ime nosi udruga, koji je progledao i Jambrešić je, nakon iskustva koje ga je preobrazilo, život odlučio posvetiti drugome, a ne samo sebi. Veli da je shvatio da mu je život poklonjen. Drugačije to ne može protumačiti. I mora ga isplatiti.

- Oprostite, imate možda cigaretu? - upada jedan, po izgledu mlađi čovjek. Česta je to upadica. Svakih desetak minuta po jedan.

Pristojno, uvijek. Neobično, ipak, novac nitko ne žica.

Nema potrebe. Udruga pokušava odgovoriti na sve njihove potrebe. Sada kada je većina posrkala i zadnje žlice graha, a volonteri su podijelili pakete sa sendvičima i kolače na red su došle i kutije s odjećom. Jednu je, kako nam kažu, poslala neka dobročiniteljica iz Njemačke. Puna kutija zimskih kapa, šalova i rukavica.

- Kome treba šal? Hajdemo, nije šala, dođite - poziva volonter otvarajući kutiju na podu.

- Daj meni, i jedan za moju malu - potrčala je starija Romkinja.

Na drugom mjestu iz prtljažnika mlada volonterka izvlači traperice. Zove po brojevima.

- Kome treba 36 broj? 38? E, to više nemamo - priča.

Dijele i deke, zimske jakne, kapute, majice. Sve što treba.

- Imali smo jednu što je tražila zimsku jaknu. Pa onda kada bi opet došla, opet, drugu zimsku jaknu. I dali bismo joj jer je govorila da je podijelila sestrama, pa je izgubila, ali onda smo otkrili da ih uzima i prodaje na Hreliću (smijeh). A ima i toga, ali ljudi se snalaze, nije za zamjeriti - završava volonterka zgodom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 03:34